Piše: Ivan V. Lalić
U ljudskosti je strah; ne piše li u knjizi:
A ona videvši ga poplaši se od reči njegove —
Da li je uopšte čula šum tih moćnih krila,
Taj zvuk cepanja svile aprilskog vazduha,
Ili je oblik anđela, što će za tren da klekne,
Naprosto projektovan, bez upozorenja, a prema zamisli
Velikog montažera sveg zbivanja? Svejedno je:
Ona prekršta ruke nad srcem budućeg sveta
Što kuca, usplahireno, upija poruku anđela, kao
Vrt što upije kišu, i već cveta u odgovoru
Glsasniku: veliča duša moja Gospoda —
I tako može nova da počne zemlja:
Dva jezika se, dva govora uvežu u čvor,
U nerazmrsiv, koji na okupu drži
Istoriju, početak spaja sa krajem,
Da sve u svemu bude bez kraja i početka.
Raduj se zato, pohvalo anđeoska,
Ti što si ljudskosti moje zatočnica
U besmrtnoj ljudskosti svojoj.
A dodaje knjiga:
I devojci beše ime Marija…
