Piše: Elis Bektaš
Mlađi čitaoci to ne pamte, ali oni stariji itekako će se sjetiti dugotrajne jugoslovenske agonije i njenog umiranja u konvulzijama njenih partikularizama, koje su često znale biti propraćene i bijelom pjenom na ustima te šestoglave hidre. Sada su se, zahvaljujući skladno izvedenoj zajedničkoj cirkuskoj tački političkih vrhova Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Srpske i Federacije BiH, i mlađi čitaoci mogli neposredno osvjedočiti kako je i zašto propadala, i na kraju propala, Jugoslavija. A propala je prije svega zato što su u toj tvorevini ideološki imperativi, najčešće burleskni i sumanuti, po svom značaju nadrastali imperative javnog dobra i života sama.
Meteorolozi i klimatolozi upozoravaju da svijet ulazi u vrelo ljeto kakvo nije zabilježeno već dvije hiljade godina, a te će vreline imati itekakav uticaj na život ljudi, kao i na tehnološki i infrastrukturni aspekt ljudskih zajednica, kao što se bjelodano moglo vidjeti u slučaju energetskog kolapsa koji je u petak pogodio polovinu Jugoslavije. U suočavanju sa takvim iskušenjem čak i razvijena društva će imati mnoge probleme, a kamoli ostaci društava koji postoje isključivo zahvaljujući inerciji i stoga što niko nema pojma čime da ih zamijeni. Bosna i Hercegovina, kao bolno nefunkcionalna društvena i politička struktura, primjer je jednog od takvih ostataka.
Pored bujajuće inkompetentnosti, eksponencijalno osnažene imperativom partijske lojalnosti, posrću sve društvene funkcije, u rasponu od školstva i zdravstva, preko saobraćaja i komunikacija, pa do sudstva i bezbjednosti. Stanje je možda i najkritičnije u oblasti kriznog menadžmenta i reagovanja na krize i katastrofe, svejedno da li prirodne, društvene ili tehnološke, jer ovdje ne postoji svijest o značaju te oblasti koja se dosljedno zanemaruje zato što nije profitabilna. A ako nešto nije profitabilno, to s aspekta današnjih vladajućih elita i oligarhija jednostavno ne može i ne smije biti javno dobro i javni interes.
Ipak, te društvene elite i oligarhije ne prezaju od cirkuskog žongliranja floskulama o javnom dobru. Na nedavno održanom sastanku ministara unutrašnjih poslova Srbije i Srpske, za koji će se ispostaviti da je bio samo pokriće za besplatan ručak u Trebinju o trošku poreskih obveznika, prvi čovjek srbijanskih unutrašnjih djela Ivica Dačić najavio je da će Srbija stacionirati jedan helikopter u Trebinju, s ciljem podrške protivpožarnim operacijama u Srpskoj, ali i u čitavoj BiH, kojih će ovo ljeto vjerovatno biti napretek. To je hvalevrijedna inicijativa i itekako bi je valjalo pozdraviti, samo kada bi političke elite bile sposobne da je sprovedu u djelo kao čin od javnog dobra a ne kao cirkusku tačku.
I zaista, osim same ideje o regionalnoj saradnji i podršci, kojoj se u načelu nema šta prigovoriti, sve ostalo u predstavi sa protivpožarnim helikopterom pogrešno je i karikaturalno. Prvo, umjesto ozbiljnog aparata sa visokim kapacitetima za protivpožarnu borbu, poslat je helikopter Bel 212 koji, istina, može nositi krušku sa 1.200 litara vode, ali se nipošto ne može smatrati za osnovno sredstvo u borbi sa vatrenim stihijama, već je njegova uloga više pomoćna i dopunska. Naravno, i takva bi letjelica bila itekako od koristi uz uslov da postoji razvijen i efikasan sistem borbe protiv katastrofa u koji bi se takvo sredstvo uklopilo. Nažalost, taj uslov nije ispunjen.
Elis Bektaš: Zastave vaših očeva
Zvaničnici iz Srbije i Srpske trošili su se u egzaltiranim saopštenjima za javnost, pritom ostavljajući najvažnija pitanja bez odgovora, a jedno od takvih pitanja je i ono o komandnim nadležnostima za upotrebu helikoptera. Stvar je dodatno začinio prvi čovjek Helikopterskog servisa Republike Srpske, izjavivši da će helikopter na smjenu opsluživati letačko osoblje iz Srbije i ono iz njegovog servisa. To je u najmanju ruku neozbiljna izjava – prvi čovjek Helikopterskog servisa morao bi znati da helikopter nije skuter i da se za njegove komande ne mogu stavljati letači koji nisu obučeni za određeni model niti su prošli obuku za specijalne operacije poput gašenja požara, pri kojima je upravljanje letjelicom, zbog dramatično izmijenjene konfiguracije i rasporeda težine, znatno složenije nego pri standardnom režimu upotrebe.
Onda se ispostavilo da su ministri obuzeti egzaltacijom i populističkim zanosom zaboravili da obezbijede nužnu dokumentaciju za prekogranični transfer helikoptera. Taj naizgled sitan detalj ustvari govori sve o prirodi vlasti u postjugoslovenskim torinama u kojima vlast ima dvojaku funkciju – da ispunjava želje svojih korporativnih gospodara i da se ponaša kao kvislinška struktura bez okupatora, te da ispraznim populizmom hipnotiše i omađijava društvo kako bi ga spriječilo da sagleda stvarne i životne probleme. Funkcija vlasti kao strukture koja čuva i sprovodi legalizam i koja se stara o javnom dobru s prezirom je odbačena. Ili možda i nije, možda je to odbacivanje jednostavno nužan rezultat jednog entropijskog procesa popunjavanja političkih struktura i javne uprave podobnim kadrovima sumnjivog obrazovanja i stručne kompetentnosti.
Nakon što su klovnovi iz Srbije i Srpske odigrali svoj dio cirkuske tačke, na podijum su stupili klovnovi iz političkog Sarajeva koji su u odsustvu propisne dokumentacije za prelet i baziranje helikoptera u Trebinju vidjeli ni manje ni više nego – nastavak agresije drugim sredstvima. Združena ofanziva perjanica bošnjačke politike, kojima nije palo na pamet da kažu – dobro, načinjen je proceduralni propust, hajde da to riješimo jer je svaka pomoć u borbi protiv katastrofa dobrodošla, za rezultat je imala vraćanje helikoptera u Srbiju.
Tako su, eto, Vučić, Dodik i Konaković, skupa sa svojim čaušima i skutonošama, pomogli jedni drugima u izbornoj godini, uspjevši po ko zna koji put pažnju javnosti skrajnuti sa bitnih pitanja i usmjeriti je u prošlost u kojoj su ovdašnje zajednice u stanju nužnog i permanentnog neprijateljstva. A žitelji Trebinja i Istočne Hercegovine ostali su bez protivpožarnog helikoptera koji bi čak i sa svojim skoro simboličnim kapacitetima opet bio dragocjena ispomoć u vrelom ljetu koje dolazi. Iz svega toga prosto se nameće zaključak da politički Beograd, politička Banjaluka i političko Sarajevo imaju veoma kompatibilne interese koji se samo na površini sukobljavaju, ali da ti interesi ne uključuju javno dobro odnosno dobrobit ljudi od kojih je dobar dio, i baš je to ono što je najtužnije u svemu, zaveden u biračke spiskove.
Čitava ta cirkuska predstava sa helikopterom bila je potrebna da bi se skrenula pažnja javnosti sa činjenice da je u Bosni i Hercegovini sistem za borbu protiv katastrofa u očajnom stanju, da je opremljen trećerazrednim sredstvima iz donacija a obuka da se sprovodi isključivo okaziono i po veoma zastarjeloj i neefikasnoj metodologiji. Ne treba zaboraviti da je Vijeće ministara prije nekoliko godina donijelo odluku o rasformiranju helikopterske eskadrile Oružanih snaga koja je bila opremljena aparatima Mi-8/V-17, dakle sredstvima koja su neuporedivo podesnija i kapacitetnija za protivpožarnu borbu od višenamjenske osice Bel 212. Uz određena ulaganja, toj se eskadrili mogao produžiti životni vijek i od nje su se mogle formirati barem tri protivpožarne baze u južnom dijelu zemlje. Istovremeno, Dodik je u posljednjih desetak godina barem četiri puta obećavao kupovinu Kanader protivpožarnih aviona, a ja zaista nemam ni volje ni snage opet objašnjavati koliko je i zašto je to idiotska ideja.
Sve u svemu, stiglo je ljeto u haljini jarkih boja i prekrivenoj plamtećim iskricama koje će vjerovatno tu i tamo poskočiti sa haljine i rasplamsati se u vatrenu stihiju. Teret borbe protiv tih stihija opet će pasti na pleća lokalnih vatrogasnih jedinica koje, s obzirom na maćehinski tretman, već godinama obavljaju herkulovski posao. A viši nivoi vlasti će tu i tamo poslati neku zujeću osicu sa čašicom vode da je istrese na požar, kako bi se poslije toga ozareni ministri mogli fotografisati za medije. Jedini osnov za društveno nadanje da će stvari jednom ipak biti bolje leži u naučnim djelima Milutina Milankovića koji je dokazao da planeta ciklično ulazi u ledena doba i da svakom ledenom dobu prethodi razdoblje pregrijavanja. Ostaje, dakle, samo da se strpimo do novog ledenog doba u kom neće biti potrebe za protivpožarnim helikopterima pa čak ni za Dodikovim Kanaderima. Nadajmo se, ni za Vučićima, Dodicima, Konakovićima…
