Piše: Elis Bektaš
Nacionalni park Sutjeska stradao je, skupa sa Zelengorom i dijelovima prašume Perućica, u vatrenoj stihiji koja je buknula prije sedam dana. Nadležne službe još uvijek ne mogu procijeniti nastalu štetu, ali ona je nesumnjivo ogromna, jer je vatra pored dragocjene flore uništila i srnište na Zelengori. Požar je u međuvremenu stavljen pod kontrolu, ali ne i potpuno ugašen, a presudnu ulogu u gašenju imale su letačke posade Oružanih snaga BiH, Helikopterskog servisa RS i MUP-a Republike Srbije, koje su izbacile nekoliko stotina tona vode na požarište ali i omogućile manevar zemaljskim vatrogasnim snagama, prevozeći ih na teško pristupačne lokacije.
Vatrogasci, kako oni zemaljski, tako i oni nebeski, i ovaj put su pokazali da su dorasli i najtežim iskušenjima i da svoj posao znaju obaviti i u najsloženijim uslovima. To se, nažalost, ne može reći za političare u Dejtonluku, koji su i ovaj put pali na svim mogućim ispitima, osim na ispitu ljudskog pokvarenjaštva, političkog idiotluka i društvenog veleizdajništva. Te su ispite političari položili s najvišim ocjenama, summa cum laude reklo bi se.
Nesposobnost i nespremnost kojima je Bosna i Hercegovina dočekala ovogodišnje požare nisu svježe uzgojeni plodovi. One su brižljivo i metodično uzgajane godinama, a taj gradinarski posao obavljale su mnoge garniture političara ujedinjene u svom preziru prema ideji javnog dobra, u kojima su se, kao u kakvom psihodeličnom i shizofrenom igrokazu, stapali vulgarni materijalizam marksističkih kursista, primitivni i folklorni nacionalizam u kom ne postoji ništa nacionalno te nekakva perverzna duhovnost koja dokončava sa hodžama i popovima koji pocupkuju na otvaranju tržnih centara i benziskih pumpi. I upravo je taj prezir prema ideji javnog dobra i prema životu samom, koji već decenijama posrće pod teretom štetočinske grabeži i kulta smrti, možda i jedini prostor ujedinjenosti političara u Dejtonluku, prostor u kom se oni razlikuju koliko se sasušeno pseće govno u parku razlikuje od drugog psećeg sasušenog govneta na drugom kraju tog istog parka.
Požarne stihije, skupa sa zemljotresima, među najstrašnijim su neprijateljima života. Oni na svojoj strani uvijek imaju element iznenađenja, snaga kojom raspolažu neshvatljivo je razorna a uz to nisu vođeni inteligencijom, već rudimentarnim prirodnim zakonima pa su stoga ćudljivi i nepredvidljivi za čovjeka i njegova krhka znanja o svijetu. Jedine prednosti koje čovjek može imati u borbi protiv vatrenih stihija i zemljotresa jesu pripremljenost, disciplina i racionalna usklađenost napora. Ali da bi jedna ljudska zajednica imala te prednosti na svojoj strani, ona ne smije biti povjerena na upravu ljudskom otpadu i njegovom sluganstvu pred ličnim interesima i interesima, kako se to popularno veli, stranih centara moći.
Bosna i Hercegovina raspolaže minimalnim vazduhoplovnim resursima, a i one letjelice koje ima na raspolaganju u okviru Oružanih snaga i Helikopterskog servisa RS ne spadaju u namjenska sredstva za protivpožarnu borbu, premda se u ograničenom obimu mogu koristiti i na takvim zadacima. Da bi eksploatacija raspoloživih sredstava postigla optimalni efekat, nužni su racionalno planiranje i tijesna koordinacija usklađena sa stvarnim potrebama i sa situacijom te ostvarena i po horizontali, između različitih tijela i agencija, i po vertikali, odnosno između različitih nivoa vlasti.
Sutjeska, Zelengora i Perućica ovogodišnji su požar dočekali bez ijednog ispunjenog uslova da borba protiv njega bude brza i efikasna, a sav teret te borbe pao je na pleća vatrogasnih jedinica i helikopterskih posada. A samo posvemašnji idiot može vjerovati da je to dovoljno i da ta borba može biti uspješna bez podrške drugih agencija i, iznad svega, podrške viših nivoa vlasti. A šta rade viši nivoi vlasti u pogledu obezbjeđivanja podrške? Pa ništa, odnosno ništa korisno, ali zato rade mnogo toga štetnog. I to štetočinstvo traje već godinama pa i decenijama.
Prije svega, uspjeli su resurse za protivpožarnu borbu svesti na minimum, i to uglavnom onaj iz donacija, što je na neki način i razumljivo za jednu u osnovi fukarsku ontologiju kakvom su prožeti ovdašnji političari i koja ostaje fukarska čak i kad im se imovinski karton udeblja do pretilosti koja izaziva gađenje. Na čelo nadležnih tijela za borbu protiv nepogoda i katastrofa dovodili su poslušnike sa zadaćom da i tu sprovode svoje štetočinsko djelovanje, poput notornog Fahrudina Solaka koji je kao prvi čovjek Federalne uprave civilne zaštite godinama služio minderu za krpljenje budžetskih rupa i druge malverzacije. A zakonodavna tijela na državnom i na entitetskim nivoima nikad nisu našla za shodno da donesu zakone koji bi omogućili efikasnu i usklađenu borbu protiv prirodnih i drugih katastrofa.
Tokom svih ovih godina, kad god bi vatrena stihija poharala neki dio Bosne i Hercegovine, političari, i to oni sa najvišeg nivoa, utrkivali su se u egzaltiranim najavama i svečanim zakletvama da će nabaviti kanadere. Naravno, sve su to odreda tehnološki idioti koji ne shvataju šta je tačno kanader, kakve uloge ispunjava i kakve su mu mogućnosti. Za njih je kanader postao čarobna riječ, magijska formula koja se izgovara kada je vrijeme da se zacrvene od stida i da zauvijek zašute. A čak i da su kupljeni ti famozni kanaderi, njihova bi sudbina skoro sigurno bila tužna i veoma brzo bi završili kao neupotrebljivi komadi opreme, zato što ovdašnji političari imaju fetiš na diletante, hohštaplere i posjednike sumnjivih diploma.
U verbalnoj politici takvi možda i mogu imati neku praktičnu vrijednost, ali zahtjevna letjelica poput kanadera traži struku. A struke – nema. Niti je može biti tamo gdje se sa najviših nivoa uporno šalju poruke da je struka od trećerazrednog značaja i da poslušnik sa sumnjivom diplomom uvijek ima prednost nad kvalifikovanim i kompetentnim stručnjakom. Štaviše, u ovdašnjim se političarima tokom godina razvio i nekakav životinjski strah od struke, jer je struku teže držati na uzici i u poziciji ucjenjenosti od jazavaca sa sumnjivim diplomama.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, ministar odbrane Zukan Helez potrošio je nekoliko mjeseci braneći Alijinu Bosnu i Hercegovinu od Miloševićeve soldateske i sprečavajući helikoptere iz susjedne Srbije da se privremeno baziraju u BiH, kako bi ojačali kapacitete za protivpožarnu borbu. Tako je Zukan izravno ugrozio postojeću Bosnu i Hercegovinu i njega blaga, a pritom nije odbranio onu Alijinu jer ona, kao ni Miloševićeva soldateska, odavno ne postoji. A sa raznim Zukanima u vlasti, teško da će i ova još dugo potrajati.
Vlasti iz Srpske, s druge strane, oklijevale su i odgađale upućivanje zahtjeva za angažovanje helikopterskih resursa Oružanih snaga BiH, plašeći se da će se tako zamjeriti Miloradu Dodiku i da će takvim zahtjevom dovršiti proces unitarizacije, taj mokri san političkog Sarajeva. Na kraju su, kada je plamen zaprijetio da na Sutjesci, Zelengori i Perućici neće ostaviti ništa u životu, helikopteri okupljeni i njihove su posade skoro naprezanjem preko granica mogućnosti uspjele lokalizovati požar, pokazujući da bi njihovo pravovremeno angažovanje nacionalni park ostavilo sa znatno manjim ožiljcima.
Fukarska ontologija domaćih političara nije se zaustavila sve do samog kraja, pa je tako Zukan Helez helikopterom obišao Tjentište, jer on očito ne shvaća da je na taj način oduzeo jedan dragocjeni protivpožarni let, a zauzvrat nije ničim doprinio borbi protiv požara. Radovan Višković, premijer Republike Srpske, najavio je podizanje krivičnih prijava protiv političkih subjekata koji su onemogućavali i opstruisali gašenje požara na Sutjesci, Zelengori i Perućici, i bi najava bila hvalevrijedna kada bi ovdje postojala jasno artikulisana legislativa koja bi omogućila da takva prijava dobije svoj sudski epilog. Nažalost, i Višković je dio te političke ergele koja je, bez obzira na ideološke, etničke i druge razlike, združenim naporom i organizovanim sadejstvom učestvovala u operaciji uništavanja ideje javnog dobra i onoga što tu ideju brani, dakle jasnih i valjanih zakona.
Sutjeska, Tjentište, Zelengora, Perućica… preživjeli su eone i nastaviće živjeti čak i sa dubokim ožiljcima. S druge strane, novotarije poput Bosne i Hercegovine i Republike Srpske teško da mogu računati na, s povijesnog aspekta, dug i berićetan život, a sa fukarskim i štetočinskim ontologijama u čijoj su vlasti vrijeme njihovog postojanja biće vjerovatno još i kraće.
Jedini način da produže to vrijeme bio je prihvatanje mira i odbacivanje rata kao sudbine i kao jedinog formativnog vektora, tim više što je taj rat na kog se političari uporno referišu davno izgubio svaku snagu kao argument i što je, uslijed neumjerene propagandne eksploatacije, postao i pomalo smiješan i karikaturalan, čak i sa svim žrtvama u njemu. A za to pretvaranje stradalnika u karikature odgovorne su iste one političke fukare i štetočine koje su spriječile pravovremenu i efikasnu borbu protiv požara u nacionalnom parku Sutjeska.
