
Pre desetak godina sociolog Slobodan Antonić, s kojim ne delim ogromnu većinu stavova, objavio je članak pod naslovom Izvorna i projektovana Druga Srbija u kojem je analizirao gledišta intelektualaca devedesetih okupljenih oko tzv. Beogradskog kruga – Bogdana Bogdanovića, Aljoše Mimice, Sime M. Ćirkovića, Radomira Konstantinovića i dr. (čijim sesijama je uzgred budi rečeno kao novopečeni novinar antiratnog Danasa prisustvovao i moj otac). Antonić zaključuje da tadašnji srpski kritičari nacionalizma (među kojima ni na vidiku nije bilo Biljane Srbljanović niti Nikole Samardžića, sadašnjih perjanica atlantističke elite, tada u ultranacionalističkom taboru) okupljeni oko borbe za politički i kulturni pluralizam, a protiv samodestruktivnog šovinizma koji je i prečanske Srbe, tobože braneći ih od novog Jasenovca na kraju stavio na kocku nisu činili isti front sa hrvatskim, albanskim i drugim antisrpskim nacionalistima. Kao znakovit primer navodi pisanje Ivana Čolovića u Borbi 1993. kojim se ovaj ograđuje od jednog pamfleta hrvatske emigracije u kojem je citiran, navodeći da je reč o kriminalizaciji srpske istorije i Srba od Karađorđa do Miloševića navodno zasnovane na osvajanju teritorija i progonu nesrpskog stanovništva. Kasnije će pri polemici u Vremenu 2009. još jedan izvorni drugosrbijanac Ljubiša Rajić postaviti pitanje kao poručeno za trenutni evropski kontekst rata u Ukrajini: Smem li da budem i protiv Miloševića i protiv OVK i protiv NATO-a? Smem li uopšte da kritikujem SAD i NATO, ili se to smatra svetogrđem?
U oktobru prošle godine studenti u Beogradu organizovali su peticiju protiv imenovanja Dragoslava Bokana, ozloglašenog propagandiste, bivšeg komandanta paravojske Beli orlovi i epigona paganskog mistika Dragoša Kalajića za člana Saveta Filološkog fakulteta zbog govora mržnje i nasilja prema nacionalnim manjinama koji dotični u tabloidnim medijima promoviše. Pozivam čitaoce na jednostavan misaoni eksperiment: da u skorašnjim izjavama redovnog profesora novosadskog Filozofskog fakulteta Dina Gruhonjića koje je isti u Dubrovniku samo ponavljao, npr. onoj iz januarskog intervjua za Slobodnu Bosnu da je RS eksperiment osuđen na propast u kojem postoje jedino fašisti, srpsku odrednicu zamene, recimo, hrvatskom. Podseća li to ikako na Bokanovu mračnjačku tlapnju o kolektivnoj odgovornosti Hrvata za genocid u NDH?
U čemu je tačno razlika između opaske profesora Gruhonjića da su ljudi koji žive u toj Republici Srpskoj svesni da je to sve neodrživo, em što je monstruzno jer je nastala na način na koji je nastala pa se u energetskom smislu ne može dobro završiti izrečene letos na N1 i Bokanove o strašnoj i jezivoj sudbini nasleđenoj iz jasenovačke torbe hrvatskih srboubica i nemogućnosti istinskog pokajanja čitavog ovog nesrećnog, paklu prepuštenog naroda? Zamenimo li u toj retorici o Crkvi Srbije po njemunavodno formirane u 20. veku kao ekspozitura Beograda i svetosavlju nacionalne odrednice – recimo npr. Mladomuslimanska zajednica Alije i Čengića u šest kantona umesto Islamska vjerska zajednica – dobićemo nešto najpribližnije ratnom diskursu Biljane Plavšić. Možda bi po uzoru na Šešelja, a u kontekstu tvrdnji o “dosrbljavanju” Vojvodine, neku od budućih kolumni o malignom uticaju SPC mogao da naslovi Zločinački srpskopravoslavni projekat stvaranja veštačke srbijanske nacije.
Ne znam je li Gruhonjić u Dubrovniku pozivanjem na skvotiranje imovine SPC i građana RS mislio na onu vrstu dobre zajebancije koju su 1993. u rodnoj mu Banjaluci Karadžićevi SDS-ovci primenili nad tamošnjim Bošnjacima, ali njemu je barem lako da sa vlastitog, kako kaže, rezervnog položaja na budžetu Republike Srbije (koja u poređenju sa susedima deluje kao svetionik volterovske tolerancije) i pod plaštom univerzitetske autonomije preko svoje Autonomije ubire dodatna sredstva pomoću pretnji dobijenih zbog takvih provokacija. Pogledamo li njegov tekst u zagrebačkoj Lupigi (u kojoj je upravo autor ovih redova s prebivalištem u RS objavio prve članke o nekažnjenim zločinima nad nesrbima 1992. i 1993.) u kojima povlači vertikalu od Načertanija, uz Sretenjski ustav najliberalnijeg dokumenta srpske državotvorne tradicije, do političke histerije 1990-1999. uvidećemo koliko je Čolović bio u pravu kada je ustvrdio da je povezivanje dominantnog srpskog idejnog nasleđa kroz istoriju sa pogromaškim zlodelima devedesetih ona crvena linija koja razdvaja iskrene antinacionaliste od srbofoba.
Novosadski autonomaši kao po pravilu skloni su ignorisanju da vrednosti liberalizma, sekularizma i feminizma u Vojvodini nije začela kruna svetog Stefana, već najotresitiji srpski nacionalni buntovnici: Miletić koji je u Zastavi prvi pisao da su načela radikalne levice najprikladnija srpskom narodnom duhu, Vladimir Jovanović, ideolog Ujedinjene omladine sa devizom Ujedinjeno srpstvo i pobeda liberalizma, te naslednik im Jaša Tomić koji je uz Ignjata Pavlasa predsedavao skupštinom pri čijem su sazivanju žene prvi put na slovenskom jugu dobile pravo glasa. Barem je otvoreni brak Vučića sa žutim tajkunima obesmislio naricanja o šestom oktobru koji uveliko živimo tačno po planu, a pokolj dvanaest hiljada samo dece u Gazi na globalnu planu argument da je zapadni korporativni imperijalizam manje zlo od putinovskog i kineskog jer potčinjenima zauzvrat donosi slobodu govora, ljudska prava i Starbaks. Neko reče: da je Konstantinović samo znao da će se na njega najpre pozivati oni čiju je filozofiju jednoobraznosti razobličio, doduše ne u srbijansko-patrijarhalnoj, već mitelevropejsko-malograđanskoj varijanti, kojima je amblem protiv dosrbljavanja i krajnji civilizacijski domet ispijanje kraft piva i šetanje kerova po Limanu. Ako je Danilo Kiš svojevremeno napisao da je nacionalizam pre svega kolektivna i pojedinačna paranoja, poput onih o vatikansko-homeinijevskog zaveri protiv Srba i false flag operacijama iza srpskih zlodela, šta bi tek rekao za nimalo blaže paranoidne poremećaje koji se tiču četničkih tvorevina, srpskog sveta i Putinovih trojanskih konja pojedinih samozvanih protivnika mitomanije.
Vojislav Durmanović
Izvor: Preokret
