Piše: Elis Bektaš
U vojnim doktrinama prošlog vijeka strateški bombarder bio je instrument straha, hegemonije i najave armagedona. B-52, Tu-95, Vulkan – ovie su grdosije decenijama definisale koncept projekcije moći. Letjeli su iznad oblaka, duboko u teritoriju neprijatelja, noseći teret nuklearne apokalipse ili konvencionalne dominacije. Danas, ušavši u treću deceniju 21. vijeka, vrijedi se zapitati: da li su ovi mastodonti još uvijek relevantni ili su postali skupocjeni relikti prošlih ratova?
U vrijeme kada se precizni udari izvode sa ogromne udaljenosti, često mjerene i hiljadama kilometara, a meta može biti uništena iz tame sajber prostora, ogromni aluminijski levijatani djeluju smiješno anahrono. Dronovi – autonomni, brzi, gotovo neprimjetni – preuzeli su mnoge funkcije bombardera, ali uz neuporedivo manje troškove i rizik po ljudski život. Hipersonične rakete brišu granice između artiljerije i avijacije, uništavajući ciljeve prije nego što radar registruje njihovo lansiranje.
U takvom pejzažu, strateški bombarder je isprazan simbol, reliquiae reliquiarum olim magni et incliniti ideja Đulija Dueta. Zadržava svoju ceremonijalnu funkciju u nuklearnom trijumviratu, ali ta je uloga je više psihološke nego funkcionalne prirode. On je podsjetnik na Hladni rat, ne i prvotimac u ratovima novog doba.
Najveći paradoks savremenih bombardera je njihova ranjivost. U eri satelitskog nadzora, integrisanih PVO sistema i samonavodećih raketa zemlja-vazduh i vazduh-vazduh, bombarder postaje mekana meta, vidljiva izdaleka, skupa za održavanje i još skuplja kad padne. Njegova silueta je, u svakom smislu, lak plijen: platforma od 200 miliona dolara može biti oborena raketom od 50 hiljada.
Višeslojna elektronska ometanja, radiofrekventno skeniranje i lasersko navođenje postavljaju nove zahtjeve koje čak ni najmoderniji B-21 ne može u potpunosti zadovoljiti. Što su sofisticiraniji, bombarderi su i osjetljiviji.
Disperzivno ratovanje, bez fronta, i ratovanje kroz mrežu – to je slika današnjice. Masovni udari nisu više stvar aviona i drugih borbenih platformi, nego algoritama. Nevidljivi softveri utišavaju sisteme, gase komunikacije, onesposobljavaju odbranu. Rat ne dolazi sa neba, on se podiže iz mreža i spušta se u elektronski svijet neprijatelja.
U takvom mizanscenu, bombarder je postao paradna figura – impresivna, ali u stvarnosti nemoćna. Njegovo prisustvo ima smisla na aeromitinzima, u protokolarnim preletima i na propagandnim spotovima, ali ne i na stvarnom bojištu gdje se ratovi dobijaju tiho i brzo, bez uzlijetanja i sletanja.
Strateški bombarder danas je kao tenk u doba bespilotnih kopnenih jedinica: zastrašujući u teoriji, neodrživ u praksi. Njegovo vrijeme nije prošlo naglo, već se postepeno istrošilo pod točkovima tehnoloških inovacija koje traže brzinu, preciznost i nevidljivost. I dok još uvijek igra simboličnu ulogu u arsenalu velikih sila, suštinski je prestao biti faktor prevage.
Leti, ali više ne vlada. Zastrašuje, ali ne rješava. Postoji, ali ne dominira. Zato je vrijeme da mu se prizna ono što jeste: impresivni fosil.
U kontekstu svega naprijed navedenog valja tumačiti i ukrajinsku operaciju Paukova mreža u dubini ruske teritorije. Kijevski režim slavodobitno je ustvrdio da je slomio kičmu ruskoj strateškoj bombarderskoj avijaciji i da joj je nanio nenadoknadive gubitke, uništivši više od 40 skupocjenih aparata. Odmjereni, racionalni i neutralni obavještajni izvori nude, međutim, dokaze da su ruski gubici neuporedivo manji.
Pored toga, za sada ne postoji način da se pouzdano utvrdi da li su uništeni operativni i aktivni aparati ili oni koji su već bili povučeni iz operativne upotrebe ili čak makete – strateško maskiranje jedan je od specijaliteta sovjetske doktrine i koncepcije ratovanja a ruske oružane snage su preuzele to naslijeđe.
No od prebrojavanja broja uništenih aparata puno je važnije zapitati se zašto je Rusija obustavila proizvodnju strateških bombardera još početkom zadnje decenije prošlog vijeka i da li neko zaista vjeruje da tim mastadontima nije pronađena dostojna zamjena u vidu drugih platformi za isporučivanje ubojnog tereta – ne treba smetnuti s uma da su danas čak i lovački i jurišni aparati jednosjedi sposobni za nošenje termobaričkih i nuklearnih bombi stravične razorne moći, a o savremenim projektilima, među kojima su i oni hipersonični, da se i ne govori. Uz sve to, tehnologija dronova se razvija takvom brzinom da je pitanje dana kada će i oni biti osposobljeni za nošenje nuklearnog tereta i njegovo precizno isporučivanje na cilj.
Ono što objektivno jeste problem ruskog oružanog aparata, to je operativna kontrola dubine teritorije, ali to je i razumljivo za zemlju sa geografijom kakva je ruska, no čak ni ogromna prostranstva neće biti opravdanje za inertnost i sporost u izmjeni i prilagođavanju taktičkih i operativnih rješenja u cilju otklanjanja nedostataka, jer bi u narednu Paukovu mrežu mogao pasti neuporedivo rentabilniji cilj od prevaziđenih strateških bombardera.
Egzaltirani propagandisti, poput Anrija Bernar-Levija, koji se oduševljavaju ukrajinskom akcijom, proglašavajući ga uspjehom bez presedana u istoriji i poredeći ga sa Perl Harburom, nisu vrijedni da se na njihove tlapnje troše misli. Oni su bitni samo kao opomena u kakvu se karikaturu pretvara čovjek koji ideološku i propagandnu lojalnost pretpostavi mišljenju.
