Piše: Elis Bektaš
Među prevejanim kriminalcima i iskusnim ženskarošima postoji jedno nepisano ali sveto pravilo koje glasi – nikad ne priznaj. S obzirom na kriminogenu i švalersku ontologiju današnje politike, to se pravilo danas uvažava i među političarima i javnim radnicima koji svoj posao imaju zahvaliti političkoj lojalnosti. Takvi vam ni za živu glavu neće priznati da su pogriješili, pa i po cijenu da svojim pravdanjem vrijeđaju i ponižavaju javnost, uključujući tu i svoje biračko tjelešce.
Nakon ujdurme sa helikopterom, koju su u združenoj cirkuskoj tački izveli politički Beograd, politička Banjaluka i političko Sarajevo, a o čemu sam ovdje pisao prije neki dan, za javnost je upriličena i naredna cirkuska tačka, ovaj put u izvedbi Borisa Trninića, v.d. direktora Republičke uprave civilne zaštite u Srpskoj, koji je u izjavi za Nezavisne novine naveo da je helikopter samo privremeno napustio Trebinje, kako bi učestvovao u vježbi policijskih snaga u Srbiji, te da nije bilo nikakvih proceduralnih prekršaja oko prekograničnog preleta letjelice.
Trninić, kao moderni menadžer u tijelima javne uprave, dobro zna da je partijska lojalnost sveti zavjet i da se toj lojalnosti na putu ne smiju ispriječiti nikakve trivijalnosti i beznačajnosti poput, recimo, stručnosti i legalizma. Stoga bi bilo nepravedno od njega očekivati da zna kako se vojne, policijske i srodne vježbe sa angažovanjem kapitalnih tehničkih sredstava, što helikopter nesumnjivo jeste, planiraju godinu dana ili barem nekoliko mjeseci unaprijed. Naročito u policijskim vježbama taj pripremni i planski period mora biti dugačak jer policija, za razliku od vojske u mirnodopskom režimu, izvršava ogroman broj redovnih poslova i zadataka pa stoga određivanje vremena održavanja vježbe mora biti plod detaljnih procjena i opsežne koordinacije.
U takvoj situaciji, sa sviješću da neposredno predstoji davno planirana vježba, slanje helikoptera u drugu državu, samo da bi se on odmah povukao natrag, predstavlja izuzetno necjelishodno rasipanje tehničkih i ljudskih resursa i harčenje budžetskih sredstava. To ujedno predstavlja i čin krajnjeg amaterizma, pa je Trninić svojom izjavom ustvari uputio žestoku kritičku žaoku najvišim instancama policijskih tijela u Srbiji i optužio ih za diletantizam. On, naravno, nije imao namjeru tako uvrijediti i poniziti kolege iz susjedne i prijateljske Srbije, ali nemanje loše namjere nije dovoljno tamo gdje nema ni znanja niti etičke odgovornosti prema javnom dobru.
Ujdurma sa helikopterom i Trninićevo nemušto i nelogično obrazloženje ni po čemu nisu prvorazredni skandal niti presedan. To su samo paradigme bezobrazlukom i prezirom oblikovanog odnosa današnje politike prema javnosti a tim sam se slučajem pozabavio isključivo iz razloga što je najsvježiji. Pogleda li oko sebe, čitalac će takav odnos pronaći u bukvalno svakom ćošku ovdašnjeg političkog života, svejedno da li je riječ o političkom Beogradu, Sarajevu, Banjaluci, Mostaru… Bahatost udružena sa diletantizmom, kao politička ontologija, toliko je uzela maha da se čak ni opozicione političke strukture ne trude da prikriju svoj prezir prema javnosti koju smatraju za niži oblik egzistencije čija je jedina svrha ritmično kretanje ka biračkim mjestima, onako kako to čine leminzi.
Pa šta je onda rješenje, upitaće neko. Decidan odgovor ne mogu niti želim dati, jer čvrsto stojim na stanovištu da su odgovori na suštinska društvena pitanja koji dolaze iz samo jedne glave uvijek opasni. Ali zato mogu ponuditi jedan prijedlog društvu na razmatranje – ako je političko znanje već omanulo u jugoslovenskoj lešini i pokazalo se kao nedostatno da društvu ponudi barem minimalnu podnošljivost i pristojnost u prostoru politike, možda je vrijeme da se umjesto sa znanjem pokuša sa srećom i da se konačno odustane od neracionalno skupog izbornog procesa i da se vladajuće strukture biraju uz pomoć bubnja sa loto kuglicama.
Sličnost između različitih političkih opcija, skupa sa potpunom smrću suvereniteta i potpunom zavisnošću politike od korporativnih interesa i imperativa, garantuju da bi ishod loto izvlačenja političkih dobitnika bio po svojim konačnim rezultatima identičan ishodu izbora na koje izlazi biračko tijelo, a društvo bi uštedilo znatna sredstva koja se troše na složene izborne procese sve upitnijeg legitimiteta i sve upitnije svrhe.
Korupcija, diletantizam, slugansko i snishodljivo ispunjavanje korporativnih interesa, eutanazija javnog dobra… sve bi se to nastavilo i sa političkim strukturama izvučenim iz loto bubnja, no postoji mogućnost da bi političke strukture, lišene potrebe da se dodvoravaju onom najgorem, nažalost i najagilnijem, što čuči u širokim biračkim masama, možda malo manje vrijeđale razum javnosti i malo manje ponižavale javnost svojim idiotskim objašnjavanjima.
