Piše: Elis Bektaš
Dejtonska izjava predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića da je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski izazvala je lavinu osuda i ogorčenih reakcija, ne samo u političkom Sarajevu već i u samoj Crnoj Gori, prevashodno među političkim i aktivističkim strukturama koje njeguju legat Mila Đukanovića.
Poslovično sklonom brzopletim i netaktičnim izjavama, Milatoviću se ovaj put mora dati za pravo, barem djelomično. Djelomično ne zato što nije u pravu već zato što on i dalje pribjegava simplifikacijama i govorenju pod agendaškim imperativom. To što je ovaj put uspio da nakljuca pola zrna, to nije nikakva garancija da će sutra nakljucati i drugu polovinu ili čak čitavo zrno.
Da bi se rat u Bosni i Hercegovini mogao kvalifikativno odrediti potrebno je prvo sagledati njegovu prirodu, a da bi se ona sagledala nužno je razumjeti nekoliko bitno određujućih momenata. Prvo, taj rat nije autonomni i samostojeći istorijski fenomen, već je riječ o konfliktu u okviru većeg sukoba, dakle građanskog rata za raspad Jugoslavije ili građanskog rata za jugoslovensko naslijeđe.
Drugo, ni više od tri decenije nakon njegovog izbijanja nemoguće je konsenzusno utvrditi kada je taj rat tačno počeo. To je razumljivo jer je Bosna i Hercegovina u rat ušla postupno, kao po nekakvom scenariju. Treće, rat u Bosni i Hercegovini ne započinju suprotstavljene strane od kojih je jedna na vlasti a druga u opoziciji već ga započinju koalicioni partneri u vlasti koji su zajedno ušli u institucije sistema i u njima odmah započeli kopati svako svoje bunkere i tranšeje.
Četvrto, zastupnici teze o agresiji svoje ubjeđenje grade na zaključcima Badinterove komisije, dakle na jednom vulgarnom i mehanicističkom pristupu pravnim, političkim i istorijskim fenomenima i procesima, a uz to je pozivanje na stajališta te komisije nedopustivo selektivno. Naime, prema komisijskim zaključcima, utvrđeni su precizni datumi za secesiju pojedinih jugoslovenskih republika, ali komisija se nije bavila legalnošću referendumskih procesa kojima je secesija potvrđena. Pored toga, referendum u Bosni i Hercegovini nije uvažio prvi zaključak komisije, onaj koji govori o nužnosti da se sva pitanja secesije rješavaju uz poštivanje načela pravičnosti i uz poštivanje temeljnih ljudskih prava, prava naroda i nacionalnih manjina.
Prva borbena dejstva u Bosni i Hercegovini izvode se još 1991. godine, kao ekstenzija građanskog rata u susjednoj Hrvatskoj. Do intenziviranja borbi dolazi u proljeće naredne godine, kada JNA de facto više ne postoji i kada se djelovanje njenih ostataka svodi na obezbjeđenje povlačenja odnosno na stavljanje efektiva zatečenih na teritoriji Bosne i Hercegovine pod komandu Pala.
Rat koji se razbuktava supstancijalno je građanski i tu njegovu kvalifikaciju ne derogira ni činjenica uključenosti Beograda i Zagreba u borbena, ali i politička zbivanja u Bosni i Hercegovini. Takva situacija ga smješta u kategoriju „novih ratova“, kako ih definiše britanska profesorica Meri Kaldor, odnosno ratova koji u sebi sjedinjuju atribucije i građanskih i međudržavnih i koji se umjesto u ime ideologije vode u ime identiteta i u kojima učestvuju različite kombinacije državnih i paradržavnih, odnosno paravojnih i parapolicijskih snaga. Pored toga, Sumantra Bose, indijski profesor sa londonskom adresom, ukazuje da, uprkos učešću eksternih vojnih i političkih snaga, ne postoji nikakva prepreka označavanju rata u Bosni i Hercegovini građanskom atribucijom jer je on dominantno vođen između domicilnih grupa.
Zbog svega toga taj rat nije ništa manje tragičan. Naprotiv. On jeste potpomognut spolja, ali je sazrio iznutra i nipošto se, bez iznevjeravanja činjeničnosti, ne može govoriti o unipolarnoj raspodjeli krivice. Za bolje razumijevanje nedovoljno osvijetljene uloge zvaničnog Sarajeva i njegove odgovornosti za rat čitaoca upućujem na knjigu Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini iz pera Dražena Pehara.
U taj rat bile su upletene vojne i političke strukture susjednih država. Da, bilo je prekograničnih napada, logistike, oficira, dobrovoljaca, interesa. Ali ono što se zbivalo unutar granica Bosne i Hercegovine — u njenim selima i gradovima, na njenim planinama — to je bio rat između građana iste zemlje koji su tu zemlju doživljavali na različite načine. Taj je rat vođen duž linija identiteta, straha i nakaradnih, mitomanskih narativa.
Zato bi građansku komponentu bilo lakše odreći Američkom građanskom ratu nego onom u Bosni i Hercegovini, jer je ovaj prvi vođen između država sa zasebnim državnopravnim ustrojem, povezanih relativno labavom saveznom vlašću, dok je ovaj potonji vođen između partija u jednoj državi u istorijskom trenutku kom te partije nisu bile dorasle.
Zašto podsjećanje na građansku prirodu rata u Bosni i Hercegovini toliko smeta? Odgovor na to pitanje nije jednostavan i jednoznačan. Prije svega, to podsjećanje remeti narativnu udobnost i potkopava uspostavljene propagandne narative po kojima je taj rat manihejski sukob dobra i zla. Prihvatanje činjenice građanskog rata zahtijeva da svako pogleda u svoje dvorište, njeno odbacivanje omogućava da se kao isključivi krivci isturaju Beograd, Zagreb, Moskva, Vašington, Vatikan, Teheran… A to je neuporedivo lakše nego pogledati u zrcalo.
Zato se u Sarajevu, ali i drugdje, teza o agresiji i međudržavnom ratu brani kao svetinja i kao tabu. Ali svetinje i tabui koji počivaju na poricanju stvarnosti ne vode pomirenju. Oni vode ka statusu quo, a taj status ubija Bosnu i Hercegovinu tiše i sigurnije od bilo kog neprijatelja.
Postoji zabluda da prihvatanje građanskog karaktera rata slabi argumente za preživljavanje Bosne i Hercegovine i ta je zabluda duboko opasna. Ona počiva na ubjeđenju političkog Sarajeva da je ono primogenituri vlasnik Bosne i Hercegovine i da jedino njegova vizura te države ima legitimitet.
Političko Sarajevo već tri decenije nije sposobno razumjeti da država koja se održava isključivo mitom o vlastitoj nevinosti, a pritom ne postoji u stvarnosti već isključivo kao halucinacija i hologramska projekcija, nije država već politizovana trauma bez kapaciteta za revitalizaciju.
Zato je prihvatanje građanskog karaktera rata u Bosni i Hercegovini conditio sine qua non političkog preživljavanja Bosne i Hercegovine. Naravno, to nije jedini nužni uslov, uz njega se mora prihvatiti da ta zemlja pripada svim njenim žiteljima a ne samo onima koji na nju polažu sumnjiva, na mitu i propagandi uzgojena istorijska prava.
Argumentacija kojom političko Sarajevo odbacuje kvalifikaciju građanskog rata ne počiva na logičkoj i pojmovnoj konzistenciji već je ona plod isključivo politike i propagande, ali i straha i psihotičnog bijega od stvarnosti. Da bi spriječilo preispitivanje prošlosti, da bi se zaštitilo od nekakvog izjednačavanja krivice, ma šta to značilo , političko Sarajevo odbacuje budućnost a skupa s njom odbacuje i racionalnost.
No ako se takvo ponašanje političkog Sarajeva još i može donekle razumjeti, ostaje nejasno šta, dođavola, u protežiranju teze o agresiji i međudržavnom ratu rade okolni političari, medijski radnici i aktivisti, poput Bobana Batrićevića sa crnogorske AnteneM. Njegovo patetično kenjkanje, za koje on vjeruje da je pravdoljubivo, ustvari je samo lešinarsko nastojanje da se očuva vjera u superiornost vlastite etičke pozicije pri čemu ta etičnost nije plod činodejstvovanja i promišljanja već je ona, kao i teza o agresiji i međudržavnom ratu, plod utilitarne propagande i svojevrsnog psihotičnog pogleda na stvarnost.
Batrićevićevo navijačko podvriskivanje i uvođenje sladunjavih moralizatorskih kategorija u igru ne čini korist nikome u Bosni i Hercegovini, pogotovo ne žrtvama rata u njoj i njenim budućim naraštajima. Naprotiv, to je lešinarsko kokodakanje i pokušaj da se trauma susjedne zemlje iskoristi kao barikada u unutarcrnogorskim političkim i ideološkim obračunima.
Uostalom, Batrićević je, baš kao i političko Sarajevo, nesposoban da shvati kako je insistiranje na tezi o agresiji i međudržavnom ratu samo utiranje puta za neki novi rat dok je prihvatanje stvarnosti, unutar koje je rat u Bosni i Hercegovini činjenično bio i građanski, put kojim se može stići do podnošljive budućnosti.
