Piše: Elis Bektaš
Donald Tramp ili, da budem precizniji, Trump, hvali se da je najefikasniji američki predsjednik u istoriji a tu svoju efikasnost mjeri brojem predsjedničkih ukaza koje potpisuje u manijakalnom ritmu pa je tako već u prvih nekoliko dana svog drugog mandata nadmašio Frenklina Delana Ruzvelta koji je potpisao 76 ukaza u prvih 100 dana svoje vladavine.
Problem je, međutim, to što se efikasnost jedne administracije ne mjeri brojem odluka već njihovom efikasnošću i njihovim dugoročnim posljedicama. Ruzveltovi ukazi dominantno su bili ekonomske prirode i omogućili su izvlačenje Sjedinjenih Država iz duboke ekonomske krize i njihovo pretvaranje u globalnu supersilu sa zastrašujućom industrijskom pa samim tim i vojnom i političkom moći.
Trumpovi ukazi skoro odreda su ideološki ili čak samo vulgarno propagandni, njima se ne uspostavljaju nikakvi novi modeli niti paradigme, već se na jedan histeričan način nastoje poništiti maligni rezultati rada Bajdenove ali i Obamine administracije, pa sve to nalikuje na liječenje sifilisa – amputacijom uda.
Pored brojnih ukaza kojima se dodjeljuju veoma kontroverzna i s etičkog aspekta poražavajuća pomilovanja serijskim silovateljima, pedofilima i ratnim zločincima, Trump potpisuje i u najmanju ruku imbecilne ukaze kojima pokušava da infantilnim jezičkim intervencijama promijeni stvarnost, poput onog kojim je Meksički zaliv preimenovao u Američki. A niko da mu skrene pažnju da bi onda bio red da i Sjedinjenim Američkim Državama iščeprka neko američkije ime, a ne da toleriše ono talijansko, pozajmljeno od slavnog firentinskog pomorca Vespučija.
Ekonomski ukazi koje Trump potpisuje i koji se uglavnom svode na kapriciozno povećanje carinskih nameta pod egidom uspostavljanja reciprociteta pokazuju da on ne razumijeva prirodu kapitalizma koji počiva na stvaranju novih vrijednosti, već da je njegov um okovan rentom. Takva ekonomija, u kojoj dominira renta umjesto dinamične tržišne razmjene, nužno je impotentna u pogledu industrijske proizvodnje kojoj ne pogoduje ni karikaturalni povratak u izolacionizam.
Namjera uspostavljanja tijela za zaštitu hrišćanskih vrijednosti u okviru državne administracije, te namjera ukidanja tijela za javno obrazovanje dvije su možda i najopasnije Trumpove ideje koje potkopavaju same temelje Sjedinjenih Država kao građanske demokratije. Notorna je činjenica da su prethodne liberalne administracije otišle nedopustivo daleko u ideološkoj rekodifikaciji i da su umjesto kanonizacije pribjegli tabuizaciji pitanja ljudskih prava, na taj način ih lišavajući nužnog preispitivanja i pretvarajući ih u batinu političke moći i u izvozni ideološki proizvod, nalik na sovjetski komunizam u nekim prošlim vremenima.
Na takvu ideološku aberaciju koja se, nimalo blagonaklono, može nazvati revolucionarnom, odgovor je stigao u vidu konzervativne kontrarevolucije koja nastoji da se predstavi kao revolucija ali to ne može biti jer ne uspostavlja nove vrijednosne modele i paradigme već teži ka povratku na idealizovane predodžbe iz prošlosti i tako otvarajući prostor za povratak i na davno prevaziđene koncepte poput teokratije.
Spomenuta namjera da državna administracija uzima u zaštitu religijske vrijednosti samo je naizgled bezazlena reakcija na liberalno divljanje. Spoj pendreka, kao zaštitnika poretka, i religije, kao prostora transcedencije, ne predstavlja civilizacijski iskorak već duboku i poražavajuću regresiju i veoma se lako može desiti da već za nekoliko mjeseci javnost svjedoči proglašavanju kritika Donalda Trumpa napadom na samog Boga. Povrh toga, ostaje nejasno šta Trump i trumpizam imaju s Hristom i hrišćanstvom i sa njihovim vrijednostima, osim ideografske i ikonografske eksploatacije i manipulacije.
Treba ukazati i na činjenicu da se takvom odlukom izravno dovodi pod znak pitanja šesti član američkog ustava koji uspostavlja čvrstu branu između religije i državne administracije. Premda se nekom kao primamljiva i prihvatljiva može učiniti ideja da država, kao struktura moći i kao represivni aparat, uzima u zaštitu religijske vrijednosti umjesto prava na slobodno ispoljavanje religije, takav postupak derogira sposobnost države da pruži jednaku pravnu zaštitu svim svojim građanima, bez obzira na njihove stavove i uvjerenja i zbog toga je trumpističko kontrarevolucionarno ludilo najpogrešniji od svih pogrešnih odgovora na liberalno revolucionarno ludilo.
Namjera da se redukuje podrška državne administracije sektoru javnog obrazovanja jednako je opasna kao i prethodna. Javno obrazovanje, o čemu Džon Ralston Sol nadahnuto piše u svojoj Civilizaciji nesvjesnog, temelj je izgradnje društvene i građanske svijesti i preduslov slobodnog društva. Preusmjeravanje državne podrške iz javnog u privatni obrazovni sektor u sebi sadrži nagovještaje želje za stvaranjem nove aristokratije, odnosno menadžerske kaste koja će u svojim rukama koncentrisati svu društvenu moć.
Da bi čitalac shvatio zbog čega je Trump kontrarevolucionar, podsjetiću ga na jednu od prvih Periklovih odluka, da se iz atinske gradske blagajne izdvoji takozvani pozorišni novac koji je omogućio da najsiromašniji građani, oni koji sebi ne mogu priuštiti kupovinu ulaznica, imaju svoja mjesta u publici tokom pozorišnih predstava, i to ona najbolja mjesta. Periklo je, za razliku od Trumpa, bio svjestan da je kultura, kao ekstenzija obrazovanja, pitanje od najšireg društvenog i političkog značaja i da društvo koje to pravo uživa selektivno ne može računati na svoj demokratski potencijal.
Donald Trump, kao što su mnogi analitičari precizno uočili, nema svoju ideologiju, odnosno njegova je ideologija skup histeričnih populističkih invektiva koje izviru iz jednog dubokog nerazumijevanja i istorije i stvarnosti, odnosno iz jedne infantilne, diznijevske projekcije i predodžbe. To što trenutno nema svoju ideologiju, međutim, ne znači da je uskoro neće imati.
Nakon povratka u Bijelu kuću on intenzivno potkopava temelje na kojima počivaju Sjedinjene Držrave i koji su nadahnuti evropskim duhom osamnaestog vijeka, dakle racionalizmom i prosvjetiteljstvom. Trump sebe uspostavlja kao evropskog, odnosno germanskog političkog idealistu i slijedi put koji je u Evropi doveo do ustoličavanja nacističkih ideja pa je veoma moguće da se to ludilo ponovi i pred očima Sjedinjenih Država zbunjenih i uplašenih liberalnim ludilom.
Nadam se da je na kraju čitaocu jasno zašto Donalda uporno nazivam Trump a ne Tramp kako se trenutno izgovara njegovo amerikanizovano prezime – na taj način iskazujem uvažavanje za jednog reakcionarnog i tradiciji naklonjenog političara koji je potomak njemačkih migranata koji su se u evropskoj otadžbini prezivali Trump odnosno Drumpf. I zato, ako Donald hoće da bude ozbiljno doživljen kao predvodnik povratka na staro, red bi bio da taj put započne povratkom na svoje izvorno porodično ime.
