Piše: Vladika Grigorije
Ima jedna nezgodna stvar kada je riječ o našoj percepciji istorijskih ličnosti, uključujući i one crkvene, a to je činjenica da ponekad ne možemo sasvim jasno da sagledamo njihovo djelovanje i kontekst u kojem se ono odvijalo. To se događa dijelom zbog vremenske distance, koja dovodi do nemogućnosti tačnog i potpunog poimanja datog perioda i njegovih okolnosti, a dijelom i zbog naše urođene sklonosti ka idealizaciji, pogotovo ako je, kao u slučaju crkvene istorije, riječ o ličnostima koje je crkva u međuvremenu kanonizovala i proglasila svetiteljima.
Kao direktna posljedica ove neprecizne slike koju formiramo, nerijetko se javljaju nepotpuna ili polovična tumačenja istorijskih/svetiteljskih ličnosti, ili pak njihova idealizacija. Važno je naglasiti, kako ne bi došlo do pogrešnog tumačenja, da pod idealizacijom u ovom slučaju prije svega mislimo na ljudsku sklonost ka naglašavanju i uočavanju samo jednog aspekta nečije ličnosti i djelovanja – kada je riječ o crkvenim ličnostima, najčešće onog božanskog i duhovnog u njima – uz istovremeno prenebregavanje svih ostalih aspekata koji su doveli do toga da neko u istorijskom (i crkvenom) smislu postane značajna ličnost.
Idealizacija ume da bude opasna stvar
A idealizacija umije da bude opasna stvar, kao uostalom i svi drugi mehanizmi za kojima posežemo nekritički, uzimajući ih zdravo za gotovo. Primjera radi, ako mislimo da su za svojih života svetitelji samo klečali na koljenima i molili se za dobro i mir u svijetu, bez drugog djelatnog udjela u postizanju tog istog dobra i mira, onda smo u grdnoj (idealističkoj) zabludi. Jer da molitva nije bila propraćena i njihovim djelatnim podvigom – vjerovatno hrišćanstvo danas ne bi bilo najrasprostranjenija religija na svijetu. Drugim riječima, oni su u svom vremenu bili prije svega ljudi koji su se velikim trudom, zalaganjem, a često i ličnim stradanjem, nastojali izboriti za ideale u koje su vjerovali, što ih je, u konačnici, i dovelo na sami vrh crkvene ili opšte istorije.
Ko bi u tom pokušaju cjelovitog sagledavanja, izvan prostora naše idealizacije, bio Sveti Sava? Floskule naučene napamet još u osnovnoj školi – koje mogu sve osim da uistinu ožive i približe Savin lik savremenom čovjeku – ostavljamo ovaj put po strani, jer od njih, bar u slučaju mog poimanja Svetog Save, nije bilo velike vajde.
Od svih crkvenih ličnosti, Sveti Sava mi je djelovao najdalje i najhladnije, gotovo kao izmišljeni junak neke bajke. Da li su tome doprinijele te naučene fraze, koje se podastiru đacima iz generacije u generaciju bez pažljivijih pojašnjenja, ili je pak tome kumovao izostanak bilo kakvog pokušaja približavanja i oživljavanja njegove ličnosti, kao i povezivanja sa savremenim, nama poznatim okolnostima, svejedno je. Jer Sava svakako za većinu ostaje jedna daleka istorijska ličnost s kojim se teško poistovjetiti, a još teže ga je zamisliti u realnom kontekstu našeg, pa i bilo kog drugog vremena.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Borac protiv nepravde i nejednakosti, branio je slabije od silnih i moćnih
A kako se, uostalom, poistovjetiti s nekim koji je po načinu života i djelanja bio daleko iznad onog za šta smo mi sposobni i spremni? Isticanjem samo njegovih božanskih vrlina i molitvene posvećenosti, čovjek, pogotovo mlad čovjek teško da može naći tačku uzajamnog prožimanja i identifikacije, a još manje može uistinu da ga doživi i razumije. Ali, ako tom istom mladom čovjeku kažemo da se Sava borio protiv nepravde, nejednakosti, da je branio slabije i nejake od onih silnih i moćnih, podjednako od pripadnika svetovne kao i od pripadnika crkvene vlasti, što potvrđuje nedvosmisleno i Domentijanovo Žitije Svetog Save, onda je to već nešto sasvim drugo.
Jer, za razliku od danonoćne posvećenosti molitvi – iako nimalo ne sumnjam da je molitva jedan od najvažnijih duhovnih ideala kojima treba težiti – s nejednakošću i nepravdom se možemo vrlo lako svi poistovjetiti, budući da smo svi nepravdu na svojoj koži osjetili mnogo puta u životu. No, ako tako postavimo stvari, i sve pogledamo ne samo iz ugla ličnog asketskog podviga nego i iz ugla blagotvornog društvenog djelovanja, Sava postaje autentični junak ne samog svog već i našeg doba, neko koga možemo lako otjelotvoriti pred našim očima.
Sveti Sava je, nije naodmet to naglasiti, djelovao u nezavidnom vremenu, među vlastodršcima koji su se otimali o vlast, i u tome je pritom pokazivao nesumnjivu duhovnu snagu i zrelost, kao i političku spretnost i odlučnost da se suprotstavi pošastima svoga doba. On je pokazao onu vrstu odlučnosti i sposobnosti koju traži svako teško vrijeme i koja je neophodna da bi se tako važni ciljevi, kakvima je težio Sava, ostvarili. Nepokolebljiv u svojoj opredijeljenosti za pravdu, on – svjedoči njegov biograf – rješava sve na miran i umješan način, rukovodeći se onom ni po babu ni po stričevima, to jest slijedeći svoja duboka moralna načela, što ga je, između ostalog, i učinilo tako velikim.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Na prostoru koji je bio teritorijalno razjedinjen i rasparčan između različitih sitnih i krupnijih knezova i vlastodržaca, on je jedini uspio da nadiđe lični i pojedinačni interes i da stavi opšte iznad ličnog dobra. To se ujedno pokazalo i jedinim pravim putem ka ostvarenju Savinog glavnog društvenog cilja, koji se sastojao u postavljanju stabilnog osnova ujedinjenju koje je ostvario njegov otac i pribavljanju onoga što bi se modernim jezikom moglo nazvati „međunarodnim priznanjem“, i to kako sa Istoka, tako i sa Zapada. Taj stabilan osnov podrazumijevao je ne samo osnivanje autokefalne crkve, već i utemeljenje zakonodavnog i pravnog sistema.
Mi danas, čini mi se, za razliku od Svetog Save – mada nas studenti i đaci u Srbiji, koji su svijetao izuzetak, u ovom trenutku demantuju – nemamo tu kulturu društvenog angažovanja za opšte dobro, već smo prvenstveno usmjereni na lično i pojedinačno dobro, što nam je, nažalost, zajednička osobina ne samo s vlastodršcima Savinog vremena. Pritom zaboravljamo činjenicu da se opštim društvenim zalaganjem i žrtvom koju je potrebno podnijeti na opštem planu zapravo na najefikasniji ili bar daleko efikasniji način borimo i za ono dobro na ličnom planu.
Izlazak iz zone komfora
Upravo je taj izlazak iz zone komfora, da se poslužimo savremenom frazom, omogućio Svetom Savi da postigne to što je postigao za konstituisanje srpske države i crkve. Da nije bilo tako, on bi bio samo još jedan u nizu istih ili sličnih moćnika koji se bore isključivo za sebe i za šačicu onih najbližih sebi. A taj plemeniti izlazak iz sebe bio je omogućen ne samo dubokim duhovnim samoponiranjem i sozercanjem već i pomenutim nepokolebljivim zalaganjem za opšte dobro.
Međutim, sve to nije bilo moguće postići u zatvorenoj keliji, isključivo i jedino kroz molitvu, koja je, u to nema nikakve sumnje, bila snažan adut u Savinom djelovanju. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno da Sava, u ime svih koji to nisu bili u stanju, preuzme odgovornost na sebe, da se izdigne iznad ličnog i pojedinačnog i da iskoristi svoj autoritet kako bi prekinuo kontinuitet trvenja i gloženja za (pre)vlast, ali i da se suprotstavi nepravdi i zloupotrebi moći. A najteže je, i to je, stiče se utisak, zajednička odlika svakog vremena, i Savinog i ovog našeg – izdići se iznad sopstvene želje za moći i dominacije nad slabijim.
Upravo zato božanski Sveti Sava ne bi mogao postići to što je postigao bez udjela i sadejstva zemaljskog Svetog Save, Save djelatnika, pravdoljupca i duboko moralno opredijeljenog i orijentisanog čovjeka. I ko god danas punih usta podsjeća samo na skrušenost i božanske vrline Savine, ukazujući na njih kao na jedini primjer dobre crkvene i duhovne prakse, neka istovremeno, da bi uopšte imao pravo da se na to poziva, prvo učini ono što je uradio Sava – neka na sebe, u ime svoje službe, preuzme odgovornost i za one koji su mu kroz tu službu povjereni.
Izvor: Radar
