Piše: Elis Bektaš
Kada je Aco Martinović krenuo u svoj ubilački pohod po Cetinju, njegov mračni um ni u primisli nije imao da će bljeskovi sa usta cijevi njegovog pištolja osvijetliti svu dubinu ljudskog i civilizacijskog potonuća crnogorskog, ali i okolnih društava.
Šta je tačno potaknulo Martinovića da divljački pobije dvanaest bliskih i poznatih ljudi, među kojima je bilo i djece, i rani još četvoro, javnosti je još uvijek nepoznato, a pošto je glavni akter pokolja na kraju presudio samome sebi, pitanje je da li će istraga ikada dati potpun odgovor na to pitanje. Bezbrojne nepoznanice, međutim, nisu spriječile bezbrojne političare, novinare, analitičare… pa čak i priproste komentatore sa društvenih mreža, da se kao po komandi svrstaju u tabore i navijačke čopore i da samouvjereno serviraju maglovite pretpostavke i vlastite ostrašćenosti kao činjenice.
Dominantni diskurs govorenja o cetinjskom masakru u javnom prostoru svodi se na naglabanje o Martinovićevim nacionalnim i religioznim ubjeđenjima, a potom se ona koriste kao argumentacija za zapjenjene generalizacije i za političke teze koje u sebi sadrže neugodnu količinu isključivosti i šovinizma. Indikativno je, i mnogo govori o stanju društvene zapuštenosti, to što u javnom prostoru skoro da nema glasova koji će ukazati na činjenicu da je Martinović prije svega i iznad svega bio jedan duboko frustriran, ogorčen i usamljen čovjek, nesposoban za komunikaciju i sklon nasilju zbog kog su ga prijavljivali i najbliži srodnici i zbog kog je svojevremeno i osuđivan, istina, samo uslovno.
Korijeni i uzroci njegovih frustracija i psihičkih oštećenja mogu biti raznoliki, u rasponu od seksualne disfukncije i nezadovoljstva vlastitom seksualnošću pa sve do urođenih ili stečenih oboljenja, ali se u svakom slučaju ne smiju tumačiti niti objašnjavati onim u šta se Martinović sklanjao od vlastitog mraka, jer se uzrok jednostavno ne može i ne smije tumačiti posljedicom. Martinović je, umjesto ikona i nacionalnih amblema, za koje se tvrdi da su mu krasili kuću, mogao skupljati navijačke rekvizite nekog fudbalskog kluba, poštanske marke ili porculanske figurice i nijedna od tih kolekcionarskih opsesija ne bi mu pružila utočište od samoga sebe.
Da se razumijemo, kriminalistička praksa pokazuje da su nasilje i krvi delikti znatno učestaliji u tradicionalnim i konzervativnim sredinama koje su jednom nogom ostale zakočene u prošlosti, ali tu je činjenicu veoma opasno i pogubno pojednostavljivati i koristiti je kao argument u političkim borbama jer se na taj način neće doći do odgovora kako povećati stepen bezbjednosti i zaštite društva, već će se samo produbiti postojeći klanci i klisure u njemu i stvoriti pretpostavke za nova krvoprolića. Zato nijednom političaru, novinaru, kolumnisti i ma kom drugom glasu u javnosti ne služi na čast to što su sitnošićardžijskom pragmatizmu dali primat nad ljudskošću i nad etičkom odgovornošću.
Ne treba se čuditi buntu koji se javio među građanima Crne Gore, s razlogom uplašenim nakon dva cetinjska masakra u razmaku od par godina, sa slučajem Balijagić u međuvremenu i sa trajućim i sve intenzivnijim ratom klanova. Ali treba se, zato, čuditi kratkovidosti tog bunta čiji akteri uglavnom ne shvaćaju da je problem strahovito dubok i dugotrajan i da je nepravično fakturisati ga isključivo trenutnom sazivu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti u Crnoj Gori.
Crna Gora, a naročito Cetinje kao grad-simbol, na neki je način žrtva mnogih vlasti i mnogih ideologija, koji su tu zemlju držali u stanju zapuštenosti pa čak i ohrabrivali njenu nemodernost jer je takva Crna Gora zgodno služila kao propagandna čestica i paradigma raznim ideologijama, u rasponu od kraljevine, preko komunizma i perioda Đukanovićevog svevlašća, pa sve do danas. Koliko je nataložena ta zapuštenost, najbolje se da sagledati iz izjava javnih ličnosti nakon posljednjeg cetinjskog masakra – nižerangirana politička boranija upregnuta je, ili je volonterski potrčala, da raspiruje ionako duboke podjele u crnogorskom društvu, a višerangirani političari zadovoljili su se sterilnim izjavama koje uključuju neuvjerljivu empatiju i loše prikrivene pozive da se baš njihovim idejama pokloni povjerenje za popravljanje situacije. A stvar je u tome da situaciju ne može popraviti nijedna politika sama od sebe, već je za taj posao nužno sadejstvo mnogih društvenih energija ali i svijest da on ne može biti obavljen preko noći – decenijama i vijekovima taloženi problemi ne mogu se iščupati jednim pokretom zgloba, kao korov u bašti.
Među političkim glasovima, izdvaja se glas premijera Spajića, koji je ostao staložen i dorastao trenutku, progovorivši ne nekakvim zaumnim i epskim jezikom, već onako kako treba da progovori visoki državni službenik u društvu koje barem nominalno teži modernitetu i legalizmu. Ali da njegov, i glas još nekolicine odmjerenih i razboritih, ne bi ostao usamljen, nužno je da u političkom prostoru Crne Gore sazrije svijest da bitka koja predstoji, bitka za budućnost te zemlje kao mjesta podnošljivog življenja, mora nadrasti stranačke borbe i zađevice, jer se ona mora voditi na širokom frontu zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ali i na frontu obrazovanja, kulture, medija, zdravstva…
U tu bitku za budućnost mora se ući hrabro, ali i mudro. Ishitreni populistički potezi samo će nanijeti još dublje ožiljke ionako izranjavanom društvu. Mnogi buntovni glasovi, recimo, kritikuju reakciju policije na Cetinju i zahtijevaju ostavku ministra, svjedočeći tako vlastito nerazumijevanje realnosti policijskog posla i vlastitu uronjenost u infantilne idealizacije. Martinovićev makabrični pohod nije se desio u školi, na javnom skupu, u sportskoj hali ili na nekom drugom mjestu koje je država dužna obezbijediti u većoj ili manjoj mjeri, već je krenuo iz opskurne kafane i nastavio se na lokacijama na kojima je ubica očekivao svoje mete. Uz to je taj pohod trajao jedva pola sata i okončan je samoubistvom.
Policija je, dakle, reagovala u granicama svojih realnih mogućnosti (redovni sastav policije nije osposobljen u dovoljnoj mjeri da reaguje u tako ekstremnim slučajevima, a Cetinje je suviše malo da bi imalo svoju interventnu policijsku jedinicu, pa je ona morala biti pozvana iz Podgorice i stigla je u zapanjujuće kratkom vremenu).
Sve to znači da Crnoj Gori ne treba još više policajaca, jer ih ionako ima mnogo – premda nisu ujednačene, skoro sve statistike Crnu Goru stavljaju među prva tri mjesta u Evropi po broju policajaca po glavi stanovnika. Ali zato joj treba reorganizacija i modernizacija policije koja uključuje i intenziviranje napora na obuci policijskih službenika.
No to je samo jedan i to ne najvažniji korak. Zalud i najefikasnija policija na svijetu, ako ne dođe do modernizacije zakonskog okvira i do njegovog prilagođavanja stvarnim potrebama društva za bezbjednošću. Svojevremena presuda Martinoviću na tri mjeseca uslovno za slučaj porodičnog nasilja, te sporost sudstva u procesuiranju postupka protiv njega zbog nelegalnog posjedovanja naoružanja, pokazuju da se zakonski okvir morao prilagoditi – juče.
Nasilnici su po pravilu osamljeni i oštećeni ljudi, nesposobni da sa okolinom uspostave racionalnu komunikaciju, pa njihove traume, frustracije, strahovi i divljački porivi bujaju do tačke erupcije. Zbog toga se zakonodavac nipošto ne bi smio zadovoljiti propisivanjem samo uobičajene zatvorske ili uslovne kazne za nasilnike, pa čak ni uvođenjem mjere zabrane prilaska, već bi morao razmisliti i o propisivanju obaveznog psihijatrijskog tretmana za počinioce takvih djela. Od ključnog je značaja da s njima razgovara stručno i osposobljeno lice, ali nipošto idiot poput psihijatrice Branke Purlije koja je Borilovićev zločin od prije dvije godine tumačila, pa na neki način i pravdala, ideološkim konstruktima hrabrosti, gospodstvenosti, časti, pravde…
Da bi takvo rješenje bilo efikasno, nužno je načiniti još jedan korak i modernizovati socijalne i medicinske službe i osposobiti ih da svoj posao rade u interesu društva, a prevashodno njegovih ugroženih članova a ne rutinerski i po imerativu birokratske svijesti.
I taj će korak, međutim, biti nedovoljan ako ga ne bude pratila široka obrazovna akcija koja će, između ostalog, među svojim ciljevima imati i prosvjećivanje društva da nije sramota potražiti pomoć ni u slučaju izloženosti nasilju i dovođenja u poziciju žrtve kao ni u slučaju psihičkih smetnji i oboljenja, te prosvjećivanje društva da rigidni plemenski kodovi ponašanja i kult oružja treba da pripadaju etnografiji, istoriji i drugim naučnim disciplinama a ne modernom i emancipovanom društvu. Opus Živka Nikolića sasvim je dobra polazna osnova za takvu prosvjetiteljsku akciju, ali ona se nipošto ne smije na njemu zaustaviti.
Uz sve to, Crnoj Gori je nužan jedan humanistički, lingvistički i filozofski napor koji će se posvetiti redefinisanju određenih pojmova, poput časti, čojstva i junaštva, i prilagoditi ih potrebama današnjice, a tako ih ujedno i spasiti od pretvaranja u karikaturu, u čemu su ti pojmovi prilično odmakli. Ne treba zaboraviti ni ulogu vjerskih zajednica koje mogu postati veoma ljekoviti element društva, ali i žarište njegovih bolesti, u zavisnosti od toga da li će u njima prevladati svijest da služe ljudima ili politikama.
Broj koraka koje crnogorsko društvo i crnogorska država moraju načiniti na putu svog izlječenja nipošto se ne iscrpljuje sa naprijed pobrojanim ali o tome neka razmišljaju nadležne institucije, ne samo političke, već i akademske, nevladine, te svi drugi učesnici u javnom životu. Što više budu razumijevali značaj pojmova odgovornosti i stida u izgradnji vlastite ljudskosti, to će im lakše biti da odrede i preduzmu potrebne korake u interesu čitavog društva.
Crna Gora koja bi krenula takvim putem i na njemu istrajala, skoro sigurno bi konačno postala svjetionik Balkana, istinski a ne ideološki konstruisan i neuvjerljivo nategnut. A takva Crna Gora itekako je potrebna i okolnim zemljama, da im bude uzor, jer i one stenju pod sličnim teretima i iskušenjima. Dovoljno je pogledati dramatičan porast nasilja i krvnih delikata u Bosni i Hercegovini i Srbiji, pa shvatiti da te zemlje sa Crnom Gorom ne vezuje samo kopnena granica i isprepletena istorija, već ih možda još čvršće vezuje jedna onespokojavajuća civilizacijska zapuštenost. Kojoj ima lijeka, ali taj lijek neće propisati niti pružiti niko sa strane, već ga svako društvo mora samome sebi dati.
