Zloduh vulgarnomaterijalističkog korporativizma, poučen gorkim iskustvom svojih fašističkih, nacističkih, komunističkih i inih prethodnika, koji su, težeći ka neprekidnom ukrupnjavanju uslijed potrebe za totalitetom vlastitog subjektiviteta, postigli samo to da postanu tromi, lako uočljivi, visokoisplativi, a konačno i veoma ranjivi ciljevi na povijesnom vojištu, lukavo je i pragmatično pribjegao maskirajućoj i obmanjujućoj operaciji u sklopu koje se formalno i nominalno fragmentira, hineći tako vlastitu ranjivost i beznačajnost kao opojedinačeni fenomen u odnosu na druge, samo prividno različite, opojedinačene fenomene, odnosno fragmente, ujedno nastojeći da borbu protiv sebe, tako slabog i ugroženog, prikaže kao nesvrhovitu, pa čak i nečasnu.
Ta mu prevara uspijeva, jer je vulgarnomaterijalistički korporativizam uspio prvo zagospodariti prostorom jezika kao ideološke alatke i tako ujedno reducirati prostor sumnje i mišljenja, pa čak i najpovršnijeg mnijenja, što je za izravnu posljedicu imalo nesposobnost javnosti da uvidi kako su demokratski uzurpatori vlasti u većini evropskih zemalja tek estradni demagozi u službi korporativizma i da među njima ne postoje ni supstancijalne ni kvintesencijalne razlike, čak ni kada formalno potiču iz različitih povijesnih, kulturoloških, religijskih i inih registara, a ta nesposobnost, ili je možda bolje reći nespremnost, javnosti da sagleda i razumije ontološku ujedinjenost i monolitnost te fenomenološke fragmentacije dodatno olakšava posao vulgarnomaterijalističkom korporativizmu, jer zbog nje javnost konstantno tavori u bipolarnom, odnosno konfliktnom stanju, što olakšava vladavinu bez obaveza i odgovornosti u pogledu etosa a naročito u pogledu kategorija javnog i opšteg dobra, stoga što inducirani ideološki konstrukt straha ustoličuje puko preživljavanje kao jedino nadpojedinačno dobro vrijedno pažnje, a ne treba smetnuti s uma ni to da ta prividna fragmentacija vulgarnomaterijalističkog korporativizma nije potičuća niti izazovna za stvaralački i djelatni duh u polju mišljenja, jer takav duh po svojoj prirodi teži da se uhvati ukoštac i samjeri sa entitetima i pojavama koje teže ka opštosti i totalitetu, a čak i kad neporecivo razumijeva da pred sobom ima samo prividno fragmentiran fenomen, koji je u ovom slučaju fluidni društvenopovijesni zloduh, dakle jedno biće sa bezbroj ukrasa na sebi, za koje će hohštaplerski ustvrdititi da su manifestacije suštinski različitih bića, misleći će, stvaralački i djelatni duh odabrati da šuti, onespokojen nemogućnošću da javnost uvjeri prije svega u identičnost onog što se predstavlja kao skoro haotični diverzitet, a potom i u svrhovitost promišljanja i osvjetljavanja tog pitanja.
Javnost ne želi mišljenje, javnost želi samo predstavu, jer mišljenje uznemirava, a predstava može i da utješi. Zato javnost nikada ništa ne razumijeva, ma koliko post festum razumijevanjem proglašavala svoj uvid u djelić stvarnosti koji joj je pred očima. Kao što su na pozornici povijesne tragedije morale poteći rijeke, pa i mora krvi da bi dio, i to prilično beznačajan, čovječanstva na jedvite jade shvatio kako ne postoji suštinska razlika između Hitlera i Staljina, pa, ako smo spremni odbaciti kanonske kompromise i klimave konsenzuse, ni između Čerčila i Tođoa, tako će i na pozornici povijesne farse, a možda čak i običnog karikaturalnog vodvilja, morati poteći potoci i rijeke krvi dok od sebe odustajuće čovječanstvo ne shvati da nikakva razlika ne postoji između estradnih demagoga koji fragmente čovječanstva drže u zabludi da su upravo oni garanti opstanka i preživljavanja tih fragmenata.
Javnost, kao publika u toj predstavi, ne plaća kartu na ulazu, ali zato u gledalište ne smije unijeti ništa svoje. Emocije, odbljesci misli, vjerovanja, zanosi… sve će to dobiti na ulazu i sve će to biti tuđe. Samo će krv u predstavi biti njena. A kada se zavjesa spusti, oni koji i dalje budu mogli hodati i koji imaju mjesto što ga nazivaju kućom, polako će se zaputiti ka njemu, pogureni pod užasnim teretom svijesti da razlike odista nema. I da onaj ko želi odbaciti zabludu i pronaći istinsku razliku mora poći putem gađenja, oholosti i samoće i mora biti snažan da prihvati žig ludila kog će mu javnost utisnuti. Jer u svijetu bez sumnje i u svijetu apriornog saglasja biti različit i biti svoj znači biti – lud.
Elis Bektaš
