Besjeda vladike dr Amfilohija Radovića na svetoj arhijerejskoj liturgiji pred Cetinjskim manastirom prigodom sahrane kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene, na Cetinju 1. oktobra 1989.
,,U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Čuli smo danas, braćo, na onom svetom mjestu, na kome stoji vjekovima, nepokolebljivo, onaj „oltar pravi“ podignut, po pjesniku, „na kamen krvavi“, – riječi, u kojima je sadržana sveta istina o suštini života i pravoj mjeri neprolaznog ljudskog dostojanstva.
Čuli smo riječi koje stoljećima odjekuju sa onog mjesta, a koje glase: Ljubi Gospoda Boga svim bićem svojim, i bližnjega svoga kao samoga sebe. Čestvovanje pak Časnoga krsta podsjetilo nas je danas na žrtvu kao konačnu mjeru te i takve dvojedne ljubavi, kroz jevanđeljske riječi: „A od te ljubavi nema veće da ko život svoj položi za bližnje svoje“.
Prava i istinska ljubav znači žrtvovanje sebe za druge, a ne žrtvovanje drugih sebi i svojoj samoživosti. Nije li i sam onaj oltar pred kojim stojimo, sagrađen na „kamenu krvavom“, podignut upravo u čast te svete žrtvene hristolike ljubavi? A i svi oni koji su služili u njemu vjekovima, služili su, u stvari, toj žrtvenoj ljubavi sjedinjujući svoju krv s krvlju božanskog nosioca te svete istine: golgotskog mučenika, Hrista Boga života.
Tom istom žrtvenom ljubavlju osveštan, danas se raduje prah Nemanjića i prah Hrebeljanovića; raduje se ovdje i prah Crnojevića Iva, drevnog gospodara Zete.
Danas su se na Cetinju „uzigrale duše prađedovske“. Danas se na njemu raduje prah svih onih koji su vjekovima služili toj svetoj i velikoj istini i život svoj njoj prinosili. Vesele se i raduju. Jer, evo dočekujemo danas na Cetinju gospodara Crne Gore i Brda, kralja Nikolu I, sedmoga i posljednjega vladara iz svetorodne loze Petrovića. Izdanka one loze koja je svojim djelima i podvizima, takođe posvjedočila gore navedenu istinu, za koju rekosmo da je mjera dostojanstva.
Začetnik ove svetorodne loze je čuveni i opjevani vladika Danilo. To je onaj vladika Danilo u čija usta vladika Rade stavlja potresne riječi, u kojima je sadržana njegova patnja i patnja njegovog naroda:
„Sirak tužni bez iđe ikoga
moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja
nada mnom je nebo zatvoreno
ne prima mi plača ni molitve… „
U ovim riječima je sva dubina vladike Danila, koji je život svoj, po riječima pjesme njegovog potomka, upravo stiglog na Cetinje, žrtvovao za „vjeru, pjesmu i slobodu“.
Sličan njemu bio je i njegov smjerni nasljednik, mitropolit Sava. Kao i nasljednik ovoga, onaj mudri i hrabri i samopožrtvovani mitropolit Vasilije, koji je svoje kosti ostavio u bratskoj Rusiji, u drevnom gradu Petrogradu, gdje i danas počivaju.
Poslije pak, njih, na stolicu mitropolita i gospodara Crne Gore došao je Sveti Petar Cetinjski, taj divni ukras, ne samo ove svetinje koja čuva njegove mošti, i ne samo Crne Gore i sedmoro Brda, nego čitavog srpskog plemena.
Sveti Petar je bio veliki junak i prorok, veliki isposnik i mučenik, kao i stradalnik-pjesnik i pisac poslanica. To je onaj Petar I Petrović Njegoš, koji, došavši s puta po Rusiji, gdje je tražio pomoći za svoj nesrećni narod, ovdje, na kapiji Cetinjskog manastira, nalazi obješenog posljednjeg svog kaluđera. Turci su mu narod bili razagnali po gorama, ni trave žućenice nije bilo da bi se prehranio. A on mu donio s puta po svijetu, vreću krompira, da bi ga usrećio i nahranio!
On je časnim krstom mirio braću, zavjetujući ih i zaklinjući i proklinjući da ne žrtvuju druge sebi i svome samoljublju, nego da se u ime Časnoga krsta žrtvuju za bližnje svoje. Zaista, divni ukras Crne Gore, svetinja plemena srpskoga i slovenskog i cijelog roda ljudskog.
Svetog Petra je naslijedio njegov sinovac vladika Rade, veliki pjesnik i gospodar Crne Gore, onaj čiji grob je krasio Lovćen, i kome su pogaženi amanet i zavještanje.
To je onaj Petar II Petrović, koji je, kao niko prije i poslije njega na ovim prostorima, opjevao sudbinu ljudsku, ispivši do dna čašu njene žuči i otrova.
No, u isto vrijeme, on je kao niko prije i poslije njega, na ovim prostorima, afirmisao neuništivo ljudsko dostojanstvo. On, koji je u svome posljednjem zavještanju ostavio posvjedočenu svoju vjeru u veliku istinu života da je „Slovo Božije sve iz ništa stvorilo, i da je zakonu Njegovom sve pokorno“.
Doživjevši svu tragiku ljudskog postojanja, on je postao duboko svjestan činjenice da „nad svom ovom grdnom mješavinom, ipak umna sila toržestvuje“.
Poslije Petra II Petrovića Njegoša došao je za gospodara knjaz Danilo. Oštar kao mač, on je pokušao da uvede reda u svoju malu ali duhom krepku državu. Njegov kratki boravak na čelu Crne Gore, bio je podsticaj i nadahnuće njegovom sinovcu, potonjem knjazu i kralju Nikoli Petroviću, koji je poslije njega preuzeo upravu Crne Gore.
Kralj Nikola je skoro šezdeset godina vladao Crnom Gorom, dijelio sa svojim narodom zlo i dobro, hrabrio Crnogorce primjerom, riječju i pjesmom. Kad je trebalo – i mačem.
Jedan od najznačajnijih nosilaca svesrpske ideje svoga vremena, kralj Nikola je bio ne samo vladar, poznat i priznat u Evropi, nego i pjesnik i mudrac među evropskim vladarima.
Preko svojih plemenitih ćerki orodio se sa evropskim dvorovima. Tako se njegova krv sjedinila sa italijanskom lozom Savoja. Potomci njegove divne i čestite ćerke Jelene (Italijani je pamte samo kao – la bella Elena), odaju mu i danas, zajedno s nama, posljednju poštu.
Isto tako, preko svoje druge ćerke, knjeginje Zorke – divne Crnogorke, sjedinio je srpsku lozu Petrovića sa lozom Crnog Đorđa.
I predstavnici te loze, Karađorđevići, odaju danas poštu svome vrlome pretku, ovdje, na Cetinju.
Njegova plemenita krv se sjedinila i sa lozom Romanovih, one vladarske kuće, koja je vjekovima upravljala sudbinom velike Rusije, ali i uticala na sudbinu Evrope i cijeloga svijeta.
Današnje prisustvo potomaka te loze na dočeku i ispraćaju kralja Nikole, svjedoče o neraskidivim vezama između velikog ruskog plemena, i male, ali slavne Crne Gore.
A i Crnogorci potvrđuju, i prije i poslije kralja Nikole, da su vjerni jednorodnoj Rusiji, i da nijesu iznevjerili zavjet Svetoga Petra Cetinjskog: „Proklet bio svaki Crnogorac koji se odrekao majke Rusije!“
Vjeran duhu svojih predaka, spreman na žrtvu za Crnu Goru i cio srpski narod, kralj Nikola pjeva u jednoj od svojih pjesama:
„Ah, udio nama pade
Za rod rvat spram krvnika,
A na čelo, mjesto krune,
Nosit vjenac mučenika. „
U ovim riječima sažeta je njegova sudbina kao i sudbina njegovog naroda. Zaista mu je kruna bila optočena mnogo više trnjem nego cvijećem. Trnovit mu je bio životni put, još trnovitiji njegov kraj u tuđini. No, bio je on čovjek duboke hrišćanske vjere, kao i svi njegovi prethodnici.
Ostale su klasične njegove riječi, kojima izražava svoju vjeru u besmrtno ljudsko dostojanstvo:
„Ko bi sumnjo u viđelo
Kod obadva zdrava oka,
Od života besmrtnoga
Odrekla se samo stoka.“
Vjeran Pravoslavlju i predačkim svetinjama, Kralj je pjevao svojim Njegušima i Cetinjanima, nalazeći u pjesmi izvor snage i za sebe samog:
„Vjera, pjesma i sloboda.
Svjetila su naša bila
Od kad nam se pod Lovćenom
Loza strašna podnjivila.
Sva znamenja ispod Šare
Sva znamenja i svetinje
Skupljena. su pod Lovćenom,
Među nama, na Cetinje. „
Kralj Nikola je bio čuvar krune Svetoga Stefana Dečanskog i jedan od rijetkih nosilaca ideje Nemanjića (to i jesu ona „znamenja i svetinje ispod Šare“), nadahnjivan njome u svojim oslobodilačkim poduhvatima prošlog i ovog vijeka.
Bio je do kraja života ponosan time što je od ruskog cara dobio sablju Sv. kralja Milutina. Evo je, zajedno s njim, ponovo na Cetinju!
Bio je i nosilac, poput njegovog pretka Petra II Petrovića Njegoša, velike i svete kosovske misli. One misli i ideje, koja takođe njeguje žrtvenu ljubav kao mjeru ljudskog dostojanstva. Njeno osnovno načelo glasi: „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvjek i dovjeka“.
Zato nije nimalo slučajno, što je kralj Nikola, pored poznate himne „Onamo, ‘namo“ (u kojoj pjeva o Prizrenu i Dečanima kao „starini miloj“ kojoj će „doć“) pjevajući o Crnoj Gori i njenom odnosu prema srpskom Kosovu, zapisao:
„Kosovo je tvoje gore
Naselilo junacima,
Ranjenijem i slavnijem
Preživjelim ostacima.
U njima je kovčeg osta.
Lazarevih amaneta
I slobode zavještaji… „
Eto, tome i takvome kralju Nikoli, mi danas i ovdje odajemo poštu: danas, kad se ispunjava njegovo predsmrtno zavještanje i posljednja želja.
Ratni vihor i novo vrijeme, sa svojim potrebama i zahtjevima, odnijeli su ovog, Bogu i rodu, vjernog starca, da u tuđini, ojađen i zbunjen, ali pun nade u vječnu pravdu Božiju, prebira svoje posljednje ovozemaljske dane.
Mi danas i ovdje na Cetinju, pred Bogom i istorijom odužujemo dug prema kralju Nikoli, gospodaru Crne Gore i Brda.
Danas se vraćaju njegovi zemni ostaci i zemni ostaci njegove čestite kraljice Milene, kao i njihove djece – Vjere i Ksenije, njihovom Cetinju, da im ovdje, „gdje je zrno klicom zametnulo“, tu „nađe i počinka“.
Molimo se Gospodu da upokoji duše njihove u mjestu svijetlom, gdje nema tuge i uzdisanja! A zemlja koju su ljubili, i za koju su se, prema svojim moćima, žrtvovali, neka im bude blaga i laka!
Svima pak ovima, koji su na bilo koji način doprinijeli, da se ovaj istorijski, moralni i duhovno-čovječni dug prema kralju Nikoli i njegovoj porodici, ispupi, pripada izuzetna blagodarnost.
Blagodarnost, na prvom mjestu njegovom neposrednom potomku Nikoli II i sinu mu, malom Borisu, živim izdancima i potomcima svetorodne loze Petrovića.
Blagodarnost, takođe, predstavnicima i članovima porodice Romanovih, kao i porodice Savoja; blagodarnost ovdje prisutnim članovima porodice Karađorđević.
Posebnu zahvalnost Srpska crkva duguje o. Jankinu, ruskom svešteniku iz Nice i San Rema i Ruskoj pariskoj arhiepiskopiji, koja je kralja Nikolu i kraljicu Milenu, godinama čuvala i molitveno ih ispratila i dopratila do njihovog posljednjeg počinka.
Dostojan je poštovanja i dirljivi ispraćaj priređen kraljevskoj porodici od građana San Rema, Pulje i Barija u Italiji.
Blagodarnost na kraju i svima ovdje prisutnim što ste došli da odate dužnu poštu ovom vrlom srpskom vladaru i pjesniku, s pravom nazvanome i „car junaka“. Time, ne samo što svoj dug prema njemu dostojno odužujete, nego i pokazujete da u vama živi neprolazna istina o žrtvi i žrtvenoj ljubavi, kao konačnoj mjeri ljudskog dostojanstva; i da će ona živjeti u ljudskim srcima, sve dok bude bilo neba i zemlje, i vavjek vijeka – Amin!
Jovan Markuš
Izvor: Fejsbuk
