Hristov ulazak u Jerusalim — Taj ulazak dolazi odmah posle Lazareve subote, i onog Lazara koji je uskrsnuo, i na neki način obeležava jedan put u Strasnu nedelju u kojoj će se odigrati sve ono što je sudbinski važno i za čovečanstvo, i za naš narod.
Hristov ulazak u Jerusalim obeležava tri presudne stvari: prvu ‒ Njegov izbor da krene onom stazom kojom se opredeljuje zauvek za Carstvo nebesko i za ono mesto koje ima čovek kada izabere taj put. No, da bi se taj put izabrao neophodno je da se prethodno prođe jednom stazom na kojoj se pokazuje neminovna izdaja. Izdaja je onaj momenat kada Hrist biva prokazan i kada, On, obrativši se svojim hapsiteljima kaže: „Sad je vaš čas i oblast tame“. U tom trenutku izgleda kao da je sve tama i da se ništa ne događa mimo toga. Potom je taj trenutak doveden do treće tačke, koja obeležava Njegovo raspeće koje je Njegov podvig. Dakle, u tom odnosu između jednog izbora, jedne izdaje i jednog podviga krije se cjelina istorijskog puta, kako čovjeka tako i naroda. Ta celina puta podrazumeva put kojim ide kosovska tradicija našeg naroda, koja se sastoji, takođe, iz tri momenta Lazarevog izbora; trenutka kada Knez Lazar bira Carstvo nebesko sa onim besmrtnim stihovima narodnog pevača „Zemaljsko je za malena carstvo,/ a nebesko uvek i doveka“. Zatim, onaj put koji je narodno pamćenje, kao neka vrsta pregleda onoga što se kolektivno misli obeležilo imenom – ne istorijski tačno, ali mitski određeno – Vuka Brankovića, kao jedne izdaje koja prati istorijski put čoveka i, potom, treći momenat zabeležen i na Stubu kosovskom u stihovima Despota Stefana Lazarevića, i zabeleženog u stihovima Jefimijinim put podviga koji obeležava Miloš Obilić.
Milo Lompar – Vučića moramo skloniti iz pregovora da bismo sačuvali Kosovo!
I kada se moglo učiniti, u tami turskih vekova, da je to nešto što je ostalo samo zauvek iza nas, Njegoš je u „Gorskom vijencu“, u toj knjizi u kojoj se crnogorska istorija pojavljuje u svom mitskom ruhu posvetio delo „Prahu oca Srbije“. Dakle, na tom mestu, i u toj Posveti, Njegoš je poređao sva tri momenta Hristove i kosovske sudbine. Njegoš je tu, prvo, obeležio Karađorđa u znacima njegovoga izbora. To su oni stihovi da „viteza sustopice tragičeski konac prati:/ tvojoj glavi bi suđeno za v՚jenac se svoj prodati!“. Glava koja je došla i za venac ‒ bilo herojski bilo mučenički ‒ jeste glava koja obnavlja Lazarev izbor i koja Lazara smešta na jedno mesto koje se u tradiciji određuje imenom Kefaloforosa, (Glavonosca); dakle, onoga ko daje glavu za ono što mu je najvažnije.
Ali, Njegoš nije u „Posveti prahu oca Srbije“ prevideo ni drugi momenat kosovske tradicije – izdaju, koju možemo videti u stihovima „Pokolenja djela sude, što je čije daju sv՚jema!/ Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema“. Poređavši imena izdajnika, kako ih je videlo istorijsko pamćenje njegovoga vremena, on je obeležio isto onako kako je u prologu „Luče mikrokozma“ napisao za „Vujicu, Vuka, Vukašina“; dakle, ona mesta u sudbini čoveka – kada čovek izdaje sam sebe – i u sudbini naroda kada narod izdaje ono što ga poziva u postojanje.
Treći momenat jeste mesto koje Njegoš u dubokoj saglasnosti sa Hristovom porukom iznosi. To je podvig! Nema, dakle, kosovske tradicije ako sa na njenom ishodištu i na njenom smislu ne smesti podvig. Taj podvig oličavaju stihovi: „Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće/, al heroje kâ Požarske divotnike i plemiće,/ gle Srpkinje sada rađu…/ Blagorodstvom Srpstvo diše,/ bježi grdna kletvo s roda,/ zavjet ‒ Srbi ispuniše“. Evo je ključna reč: zavet ‒ kosovske tradicije koja je stigla do 19. veka da posle tame turskih vekova slavom čojstva i junaštva u 20. veku [zasvetli] balkanskim oslobođenjem i ujedinjenjem našeg naroda. A danas? Danas mi živimo jedno od tih doba koje je daleko od doba podviga; naizgled, jer se nikad ne zna kad će ono doći, a blizu doba izdaje koje deluje kao da se odigrava pred našim očima. Taj trenutak treba izdržati, iako se nekad čini da je u ljudskom životu neizdrživo. To je ovaj trenutak u kojem odjekuju Hristove reči „Sad ja vaš čas i oblast tame“. Te reči dolaze u Strasnoj nedelji koja je pred nama i one nas na neki način opominju na podvig. A podvig je da u ovom trenutku ne zaboravimo naše crkve u Makedoniji, ne zaboravimo Staro Nagoričane, ne zaboravimo Prilep, ne zaboravimo ono po čemu smo obeležili jedno veliko doba i jednu veliku epohu i jednu neviđenu tablicu sopstvene duše, i da u isto vreme ne zaboravimo i ne dozvolimo koliko je u ljudskoj moći da nam se otme Kosovo i Metohija našom rukom i da to zauvek ostane na obrazu našeg pokolenja. To je momenat u kojem mi treba da krenemo putem podviga upravo u Strasnoj nedelji koja je pred nama…
*Besjeda prof. dr Mila Lompara izgovorena 28. aprila 2024. godine, u okviru praznične akademije koju je priredio Manastir Zlatica, povodom svoje Slave –Ulaska Gospoda Isusa Hrista u Jerusalim (Cvijeti).
**Tekst „skinuo s trake“ i priredio za portal Žurnal M. D.
