Kad je onomad čestitao Vaskrs pravoslavnim vjernicima iz porte Pećke patrijaršije, doimao se kao inteligentan i praktičan političar. Dritan Abazović, Albanac islamske provinijencije, jednostavno je povezao nekoliko bitnih stvari i svoju posjetu Kosovu učinio prijemčivom ovdašnjim manjinama, a bezbolnom pravoslavcima vezanim za Kosovski zavjet. Ne znam koji bi se, od tolikih branitelja srpstva u Crnoj Gori, sjetio ovakve vaskršnje čestitke? Jednim potezom afirmisao je i institucije tzv. Kosova i kult poštovanja kosovskih svetinja.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Međutim, nije mi jasno kojim argumentima će objasniti i opravdati podršku kosovskim institucijama za prijem u Savjet Evrope? Ako Abazović misli da ova najnovija avantura košta koliko i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, i da može proći ”trange za frange”, smatram da je pobrkao osnovne stvari. Preračunao se u svoj toj zamršenoj trgovini: ovima ovo, onima ono… i za svakoga po nešto. Jer, ugovor sa Crkvom je bio unutrašnja, neispunjena obaveza. Da, obaveza. A podrška ”Kosovu”za prijem u SE, ničim izazvano miješanje u unutrašnje stvari jedne međunarodno priznate države.
Može Jakov Milatović novinarima iznijeti ličnu procjenu kako je ”Kosovo – završena stvar”, ali premijer ne može praviti institucionalne poteze niti zvanične inicijative mimo predviđene procedure. I naravno, ne mimo cijene koje je spreman platiti na sledećoj provjeri pred građanima.
Do čitanja, u novom danu, Tačno u podne. Zbogom.
