Piše: Elis Bektaš
Dolazak Petera Mađara na vlast u Budimpešti otvara mnoga pitanja među kojima se kao najvažnije čini sposobnost jednog političkog, ali i šireg društvenog okvira, duboko ogrezlog u korupciju, da se podvrgne samoizlječenju. Iskustva sa promjenom vlasti u postjugoslovenskim republikama ne pružaju baš mnogo razloga za optimizam, a čini se da je u Mađarskoj tih razloga još manje jer tamo nije došlo čak ni do nominalnog ideološkog zaokreta.
Viktor Orban, naime, izbore nije izgubio od ideološkog protivnika već od agilnijeg i ambicioznijeg ideološkog sabrata. Bolji običaji nalažu da se Mađarovoj vladi ostavi poslovičnih sto dana za ocjenjivanje njenih prvih rezultata, ali iskustvo udruženo sa razumom zahtijeva oprez. Peter Mađar razočaranim je biračima ponudio samo mlađeg i autentičnijeg Orbana.
Ukoliko bi se moralo posezati za poređenjima, koja su uvijek manjkava i nedovoljno precizna, moglo bi se reći da Orban i Mađar stoje u sličnoj relaciji kao i Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković, odnosno kao onemoćali pater familias i mlađahni posinak koji nastoji da preuzme porodični biznis.
Naravno, treba biti izuzetno oprezan sa takvim pojednostavljivanjima i uzeti u obzir posebnosti mađarskog i bošnjačkog političkog prostora, odnosno činjenicu da je prvi, za razliku od drugog, ne samo administrativno već i strukturalno pa i funkcionalno evropeiziran, a tu se otvara još jedno bitno pitanje, ono o održivosti teze o evropeizaciji kao garantu političkog moderniteta i progresa. Čini se da modernitet i progres ipak nisu kategorije koje dolaze odozgo već one moraju da izniknu iz same društvene zajednice.
Kao što Konaković nije donio apsolutno nikakvu novu vrijednost u političko Sarajevo, već isključivo kozmetičke kadrovske promjene i još agresivniji populizam od svog prethodnika, pritom ostajući nepokolebljivo odan ideološkoj matrici protiv koje se formalno pobunio i na čijem kritikovanju je gradio svoj predizborni narativ, tako je i Mađar biračima ponudio sladunjave fraze o borbi protiv korupcije ali i, što se vjerovatno pokazalo kao presudno, energičniju borbu za ostvarenje imperijalnih snova.
Veoma lako se može ispostaviti da je mađarsko društvo bilo dovedeno u situaciju privida izbora i da je to sudbina svake birokratizovane demokratije koja se prepustila zagrljaju korporativizma za koji postoji samo jedna vrijednost – profit kao neupitna kategorija koja mora biti zaštićena po svaku cijenu i koji predstavlja uvertiru u novi klasni poredak. Ideja javnog dobra, koja nužno počiva na nesebičnosti, prirodni je neprijatelj korporativizma i korporatokratije koji počivaju na sebičnoj gramzivosti.
Stoga postjugoslovenska društva trebaju biti naročito oprezna kada priželjkuju svog Petera Mađara jer im se lako može desiti da dobiju još agilnijeg, recimo, Vučića umjesto onog olinjalog, kao što se desilo u Mađarskoj. Mađarski izbori imaju samo jedan pozitivan aspekt od šireg značaja, a to je podsjećanje na koncept smjenjivosti vlasti i njena mirna primopredaja, ali pitanje je da li bi ta smjena protekla u skoro kamernoj atmosferi da je u Mađarskoj pobijedila stvarna opozicija a ne još ambicioznija vlast.
Lekcija iz Mađarske: faktori pobjede i politička tehnologija objedinjavanja opozicionih glasova
U pogledu spoljnih poslova, Peter Mađar po svoj prilici neće donijeti nikakvu supstancijalnu promjenu već će nastaviti da ekvilibrira kao i njegov prethodnik. A što se tiče unutrašnjih promjena, one ne zavise od Mađarove predizborne retorike, već od spremnosti društva na nesebičnost i na samoizlječenje od bolesti korupcije. Preduslov za to leži u povratku ideje čovjeka, društva i javnog dobra u politiku. Bez toga, mađarsko će društvo, baš poput postjugoslovenskih biti osuđeno da i dalje tavori u smrtonosnom stisku korporatokratije dok mu izabrana elita šapuće istorijske uspavanke, baš poput onog njemačkog vojnika koji u filmu Spašavanje vojnika Rajana američkom vojniku probija grudni koš bajonetom, istovremeno mu šapućući nježne i utješne riječi.
