Piše: Luka Radonjić
Hrvatski ministar spoljnih poslova Grlić Radman, poručio je povodom crnogorskog obilježavanja Dana sjećanja na žrtve u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen, da je to, citiram ,,čin kojim se produbljuju podjele i zaoštravaju odnosi između Crne Gore i Hrvatske“. Paralelno sa ovom izjavom, hrvatski zvaničnici takođe obilježavaju sjećanje na žrtve stravičnog logora Jasenovac. Pa se postavlja pitanje: ŠTA VI HOĆETE? Pitanje nije retoričko nego sasvim konkretno i direktno: Šta vi tačno hoćete? Šta je vaš stav? Da Crna Gora i ostale države ne obilježavaju Dan sjećanja na žrtve fašizma i genocida ustaške države ’41-’45? Ako to nije, onda šta je? Da se današnja Hrvatska ne pominje? Evo se ne pominje, ni u jednoj rečenici rezolucije koja je usvojena prije dvije godine u Skupštini Crne Gore, niti u jednom jedinom govoru na tu temu. I, u čemu je tačno problem? Na koji to tačno način se zbog ovog obilježavanja, narušavaju odnosi dvije države, dovršite izjavu, kažite narodu u Crnoj Gori.
O Hrvatskoj se u političkom smislu u Crnoj Gori jako malo piše. Izuzetak su izjave predsjednika Milanovića, i to uglavnom zato što je jedini zvaničnik na prostoru bivše SFRJ koji smije da se brecne i odbrusi Briselu ili o geopolitičkoj situaciji kaže ono što misli većina Srba, Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka i ostalih. Mimo toga, Hrvatskom se niko ne bavi osim kad HDZ odluči da se bavi Crnom Gorom i ostalima, umjesto sopstvenim dvorištem. A gdje se piše i gdje se govori o problemu rasta agresivnog nacionalizma i revizionizma? Pa u hrvatskim medijima. Zbog čega su organizovani silni antifašistički skupovi u Hrvatskoj? Zbog dešavanja unutar te zemlje, na njenim stadionima i ulicama, ili van nje? Čiji ministar se izvinjavao zbog pokliča „Za dom spremni“ jer su ga „ponijele emocije“? Broj primjera nije mali.
I da se ne lažemo, sve ove priče ne bi bilo, da dio javnosti u Crnoj Gori nije pokazao potpuno besmislen hipersenzibilitet prema Hrvatskoj zbog usvajanja rezolucije. Da ironija bude veća, to je dio javnosti koji najviše insistira, makar deklarativno, na antifašističkim vrijednostima. I šta se dogodi? Usvoji se jedna par exellance antifašistička rezolucija u Skupštini Crne Gore, i umjesto da to maksimalno podrže i pozdrave, oni odluče da to problematizuju. Niko iz Nemačke, niko iz Austrije, na čijim teritorijama su se nalazili logori, nije problematizovao rezoluciju tokom ove dvije godine, niti to danas radi, ali jeste dio domaćih medija. Istih onih medija, koji trube, vrište, histerišu, ako se na studentskim skupovima po Srbiji, režimskim skupovima, ili mečevima Zvezde i Partizana, ama bilo gdje u Srbiji, pojavi neka zastava koja im nije po volji. To više prostora dobije nego i najeksplicitniji šovinistički pir zapadno od nas.
I evo, dvije godine kasnije, od te silne buke, šta je ostalo? Samo izjave Grlić Radmana, i naravno nesrećnog DPS-a koji je u službi ,,kontrole štete“ izjava hrvatskog zvaničnika. A DPS više ne zna ni kud udara. Socijalno ekonomskim temama ne umiju da se bave, a s obzirom na to kakvo im je nasleđe i bolje da se ne bave. Umjesto toga jurišaju u prošlost bez ikakvog kompasa. Formalno su vodeća opoziciona stranka u Crnoj Gori, a ponašaju se kao podružnica HDZ-a za Crnu Goru. Neko bi s razlogom primijetio: Opet.
Izvor: Luka Radonjić/ Fejsbuk
