Piše: Elis Bektaš
I čovjek i ljudsko društvo i čovječanstvo u cjelosti i supstancijalno i kvintesencijalno određeni su semantikom. Bez semantike bi čovjek bio prepušten samo nagonu i ne bi bio sposoban da pojmi sebe. Bio bi, dakle, primitivni oblik života poput, recimo, amebe ili paramecijuma. Zbog toga su ljudske zajednice u kojima dolazi do semantičke degeneracije osuđene na kolektivnu histeriju i ludilo, na beznađe i na socijalnu degeneraciju a nije isključeno da takva društva sebe dovedu i do iščezavanja.
Pošto na južnoslovenskom jezičkom prostoru sposobnost apstraktnog mišljenja iz dana u dan opada geometrijskom progresijom, ilustrovaću gornju misao o semantici kao antropološkoj i sociološkoj determinanti primjerom grada u kom živim. Trebinje ima mnoge preduslove da postane mjesto ugodno za život ali se istovremeno suočava i sa mnogim problemima i iskušenjima, zajedničkim za balkanske tranzicijske i posttranzicijske naseobine.
Jedan od tih problema izdvaja se po svom intenzitetu i po svojoj paradigmatičnosti. U pitanju je akustični terorizam, odnosno navada jednog broja vlasnika motornih dvotočkaša i kvadova da skoro neprekidno divljaju gradskim saobraćajnicama i žitelje ovog pitoresknog gradića u predvorju Mediterana izlažu stresu i nelagodi i onemogućavaju im odmor, ali počesto im i bezbjednost ugrožavaju.
Prekomjerna i bezrazložna buka koju bilmezi na samoj granici umne retardacije izazivaju turiranjem svojih ljubimaca opremljenih prerađenim auspusima predstavlja kršenje zakona o javnom redu i miru, čak i ovako zastarjelog i neprilagođenog potrebama društva, a prekomjerna brzina i preticanje na nedopuštenim mjestima predstavlja povredu zakona o bezbjednosti saobraćaja. Takvom su teroru i takvim opasnostima građani Trebinja izloženi bukvalno svakodnevno, izuzev tokom kratkog zimskog perioda u kom kiše i bura predstavljaju nepremostivu prepreku za akustične teroriste.
Gradske vlasti svojom podrškom moto-skupovima i odsustvom svake reakcije na konstantno kršenje zakona ohrabruju takve pojave, jer očito nisu obdarene suficijentnim kognitivnim sposobnostima da shvate kako je njihov posao da obezbijede podnošljive uslove za većinu građana a ne da udovoljavaju hirovima šačice isfrustriranih mamlaza. Takav odnos izabrane izvršne vlasti prema ovom problemu unio je i nekakvu apatiju u organe reda koji se zadovoljavaju povremenim akcijama kontrole saobraćaja, bez dugoročnog rezultata i bez namjere da se problem riješi sistemski.
Ipak, ponekad se dese i čuda, ravna onima koja već vijekovima nadahnjuju čovječanstvo. Juče je Trebinje uživalo ne samo u vedrom i sunčanom danu, već i u potpunom i iznenađujućem odsustvu akustičnih terorista iz gradskog centra. Razlog tome bila je posjeta predsjednika Srpske Milorada Dodika ovom gradu, uslijed čega su organi javnog reda demonstrirali svoju sposobnost i svoje znanje da na ulicama zavedu red, kada nadležna tijela smatraju da je to potrebno učiniti. Čim je Dodik napustio Trebinje, akustični terorizam se nastavio.
Time su ujedno pružili dokaz da u Trebinju red i mir, iz perspektive izabranih izvršnih vlasti, nisu predviđeni za javnost već isključivo za glavonje uslijed čega bi zakonodavna tijela morala što hitnije uvažiti novonastalu stvarnost i zakon o javnom redu i miru preimenovati u zakon o glavatom redu i miru. Bez takvog ujednačavanja semantike sa stvarnošću društvo će biti osuđeno na iluzorna očekivanja čije će neispunjavanje u društvu generisati sve dublju ogorčenost i frustraciju i tako ga učiniti prijemčivim za kolektivnu histeriju i kolektivno ludilo.
Ukoliko su civilizacijske tekovine i svijest o javnom dobru već nedokučvie izabranim izvršnim vlastima, barem bi im šićardžijski pragmatizam trebao poručiti da je njihova ambicija da što duže vladaju u izravnoj koliziji sa bujajućim ogorčenjem i frustracijom društva koje lako može krenuti putem kolektivne histerije i ludila ili putem kolektivne apatije i katatonije. Odsustvo civilizacijske svijesti i nesposobnost razumijevanja ideje javnog dobra, to je zatucanost, ali prezir prema pragmatizmu, e to je već obični i bahati bilmezluk koji se na kraju uvijek olupa o glavu svom posjedniku.
