Piše: Elis Bektaš
Postoje čitave ordije čeljadi koja skoro svakodnevno čeprka po Drugom svjetskom ratu, tačnije, po dijelu tog rata koji se odvijao u Jugoslaviji. U tom ih poslu, kog obavljaju ne sa prilježnošću gradinara ili sa preciznošću juvelira, već sa upornošću ćorave kokoši, ne može omesti ni činjenica da je od završetka tog rata proteklo čitavih osamdeset godina iz čega slijedi da se to čeprkanje obavlja ne po samom ratu već po tuđim memorijskim narativima, odnosno da je to utaživanje žeđi čorbine čorbe čorbom.
Da upitate tu čeljad, obuzetu sumanutim navijačkim zanosima, pri čemu je posve svejedno za koju od strana u tom ratu navijaju, hoće li im njihov budalasti posao ikada dosaditi, a možda čak i trunku stida zbog takvog gubljenja vremena izazvati, oni bi vam spremno uzviknuli – nikad! No kada biste ih upitali znaju li razlog koji ih je natjerao na takvo zgubidanjenje, oni bi vam krenuli nuditi nekakve kržljave i predvidljive odgovore, pa kad biste vi jedan po jedan njihov odgovor odbacili kao nevaljan i neiskren, oni bi ostali tupo zagledani u vrhove svojih cipela ili bi stegnuli čeljust i pesnice pa krenuli da se s vama obračunaju, kao što razgaćena ljudska glupost i pokvarenost obično čini.
E zato ću vam ja kazati koji su to razlozi i zašto se ti zgubidani prepuštaju tom sumanutom i navijačkim ludilom obilježenom čeprkanju po jugoslovenskim epizodama Drugog svjetskog rata. Razlog je to što su oni tokom odrastanja zadojeni degenerisanim narativima, kako onim javnim, odnosno propagandnim, tako i onim kućnim, a pritom nisu naučili da misle pa samim tim ni da preispituju stvarnost i da joj postavljaju bitna pitanja. Njihovo je bavljenje tim ratom, bez obzira da li slave Savu Kovačevića ili Pavla Đurišića, potvrda jedne otužne infantilnosti koja će sve do samrtnog časa tragati za dokazom da možda ipak nisu uludo straćili djetinjstvo i mladost, puštajući đuturume iz agitpropovskih biroa ili iz porodičnog rodoslova da im sluđuju nedozrele dječje i mladalačke mozgove i da im zagađuju rovite dječje i mladalačke duše.
Uz prihvatanje optužbi da sam zao i nemilosrdan čovjek, ja ću im, njihovog dobra radi, poručiti – džaba se trudite, takav dokaz nikada nećete pronaći jer on ne postoji. Pomirite se s tim da ste uludo izgubili vrijeme, taj jedini nenadoknadivi resurs, i da ga i dalje uludo gubite baveći se čeprkanjem po partizanima, četnicima, ustašama, balistima…
Neki među vama koji čeprkate vjerovatno imate i stanovitu korist od tog posla, ali zato nemate pameti da biste mogli razumjeti da je ta korist ništavna spram štete koju nanosite i samima sebi ali i svome potomstvu, onako kao što su je vama vaši preci nanijeli.
A upitate li me za savjet kako da okončate to svoje ludilo, ponudiću vam veoma jednostavan odgovor – evo ovog časa zašutite o toj temi i više nikad nemojte o njoj progovoriti, jer vam Bog nije dao da o njoj umijete zboriti. I počnite živjeti u sadašnjosti kojoj po prirodnim i fizikalnim zakonima pripadate umjesto u prošlosti s kojom osim budalastih propagandnih i kućnih narativa apsolutno nikakve spone nemate. Ne poslušate li me, vaši će potomci zahvaljujući vašoj gluposti i pokvarenosti biti još nesrećniji nego što ste vi to postali zahvaljujući gluposti i pokvarenosti vaših predaka koji su vas zlostavljali svojim jebenim narativima i tako vam uskraćivali i mladost i život.
