Piše: Vuk Bačanović
Politička situacija u Crnoj Gori kao da je zarobljena u vremenskom singularitetu, u kojem se ljudi neprestano bude u jednom te istom danu, koji se odvija na isti način, ali nisu svjesni svoga zarobljeništva. Taj dan uvijek je sinergija đukanovićevštine, koja govori o opasnostima „srpskog svijeta“, i vučićevštine, čiji se epigoni ponašaju kao da u tom svijetu već žive, kao da nije riječ o rijalitiju koji ni u samoj Srbiji niko priseban ne uzima za ozbiljno.
U intervjuu za Al Džaziru, bivši predsjednik, premijer i gospodar života i smrti u Crnoj Gori, Milo Đukanović, po ko zna koji put pojavio se u ulozi zabrinutog zaštitnika evroatlantskih vrijednosti. Ovog puta, optužio je SAD za – dobro ste pročitali – „prorusku politiku na Balkanu“, koja, naravno, podrazumijeva „srpski svijet“. Naravno, vremenski singularitet u kojem živimo jeste singularitet u kojem je idiotska komunikacija na relaciji političar–građanin jedina moguća komunikacija. Zato je posve logično da jedna zaraćena strana u ukrajinskom ratu (dakle, SAD) omogućava drugoj zaraćenoj strani (Rusiji) da u zaleđu, odnosno na Balkanu, formira neprijateljski politički entitet.
Ipak, Đukanović u nečemu ima pravo. Amerikanci zaista stoje iza ideje „srpskog svijeta“, ali samo kao iluzije u službi njihovog čovjeka – Aleksandra Vučića. Riječ je o iluziji da je to nacionalni, a ne propagandni program, kojim se jednoj ličnosti stvara privid moći i političke budućnosti koju u stvarnosti nema. Slično tome, iluzijom o budućoj unitarnoj Bosni i Hercegovini bez entiteta kreiran je privid moći bošnjačkih političara u Sarajevu.
Đukanoviću je to više nego jasno, ali održavanje privida borca za „crnogorsku stvar“ u postojećem singularitetu za njega je neminovnost. Svako narušavanje ovog ciklusa i dolazak „novog dana“ značilo bi da bivši predsjednik, premijer i gospodar života i smrti više nije niko i ništa.
Baš kao u horor-naučnofantastičnom filmu, gdje se glavni lik budi u singularitetu u kojem mu se svaki dan ponavlja, a on napamet zna sve ličnosti i događaje, pojavljuje se neizbježni Milan Knežević i konstatuje:
> „Da li bi studentske blokade bile okončane da je juče Aleksandar Vučić poginuo u automobilu? Ili da pitam USAID?“
Da pita JUESEJD? Zašto da ne. Ako je tačna Đukanovićeva tvrdnja da Amerika, podržavajući ruske interese u Srbiji, ratuje sama protiv sebe, možda bi nam upravo JUESEJD mogao otkriti detalje te, u istoriji geopolitičkih odnosa, do sada neviđene strategije.
Strategije u kojoj JUESEJD-ovi ljudi – Đukanović, Dodik i Vučić – zapravo ratuju s Amerikom.
