Piše: Elis Bektaš
Žestoki istorijski i društveni potresi koji su, barem za naivnog posmatrača, u proteklih četvrt vijeka doveli do šokantne metamorfoze južnoslovenskog jezičkog prostora, ostavili su svoj trag i na ovdašnjoj umjetnosti, ponajviše na literaturi. Ta je književnost nemoderna, prediktivna, docirajuća. Njeni su tvorci zagledani u prošlost i u sebe same, no ne s ciljem razumijevanja svijeta kroz sebe kao njegovu partikulu i razumijevanja vremena kroz prošlost kao njegovu arhivu i arheološko nalazište, već s ciljem pronalaženja opravdanja za vlastite, bilo individualne bilo kolektivne poraze, strahove i ontičke nesigurnosti. Čak i kad je naizgled otvorena ka drugome i drugačijem, ta je književnost najčešće puko epigonstvo kom se pribjegava opet sa jednim banalnim ciljem – pokušajem da se pronađe dokaz za vlastitu dobrotu u okruženju prepunom tuđeg zla.
U takvom, poprilično sumornom i onespokojavajućem okruženju, istinsko je osvježenje pojava djela kakvo je Bantustan, čudesan putopis iz pera trojice autora, Lazara Pašćanovića, Uroša Krčadinca i Marka Đedovića. Ovaj verbalni i vizualijama obogaćeni, kako ga njegovi tvorci nazivaju, atlas jednog putovanja, nipošto nije običan putopis. To je vrhunska književnost, istinska literarna delicija kakve ovdje rijetko imamo priliku kušati. Premda prvi put objavljen prije više od jedne decenije, Bantustan i danas plijeni i zavodi svojom svježinom, duhovitošću i minucioznošću opservacija.
Pisan modernim, živim i polifonim jezikom, Bantustan nadrasta puko svjedočanstvo o jednom putovanju. Ova je knjiga i pripovijest o srazu čovjeka sa drugim i drugačijim, o njegovoj želji za otkrivanjem i razumijevanjem svijeta u sebi i sebe u svijetu. Pašćanović, Krčadinac i Đedović tu pripovijest grade i ispisuju nepretenciozno, bez unaprijed zadatog zaključka kom valja po svaku cijenu pronaći argumentaciju, pokazujući tako da savršeno razumijevaju šta je zadaća istinske književnosti.
Elis Bektaš: Ili-ili Bosne i Hercegovine ili čekajući Denija de Ružmona
Pisan fragmentarno, a da ta fragmentarnost pri tome ni najmanje ne oštećuje unutrašnju koherentnost djela, čak naprotiv, Bantustan će čitaocu biti poput kakvog čarobnog špila karata, a čitanje će biti poput slaganja kakvog zaumnog pasijansa. Jer ova se knjiga može čitati na bezbroj načina i svaki put će se složiti baš na onaj pravi, a svaki put posve različit način. Čitalac će za svoj trud svaki put biti nagrađen posve novom knjigom i sasvim svježom radošću čitanja.
Ohrabren rušenjem okova što ih je konvencionalnost prethodnih vremena nametala literaturi, usudiću se ustvrditi da je Bantustan ne samo putopis, već i jedan novi oblik romana, ili da barem ukazuje na put kojim budući romani mogu ići. U svakom slučaju, autentičniji je i punokrvniji od mnogih djela koja se na ovim prostorima izdaju za romane, a nisu drugo do li isprazne hiljadustranične kolumne, loše prikriveni ideološki pamfleti, kafanske mudrolije i lične, ostatku svijeta nezanimljive ispovijesti.
Bantustan ima i jednu dimenziju kojoj sve rjeđe svjedočimo u književnosti – ova knjiga podučava čitatelja, budi u njemu strast za novim znanjima i novim otkrićima, podsjeća ga na čudesnost svijeta što ga valja neprekidno iznova otkrivati. A tu zadaću ispunjava na način koji poziva da se i sami odvažimo na putovanje, pa ako ne do Afrike, ono barem do susjednog grada. Jer čudesnost putovanja ne leži u njegovom odredištu, već je, davno nam Kavafi obznani to svojom Itakom, utkana u samo putovanje.
Putopis Bantustan može se besplatno preuzeti sa adrese: https://www.klubputnika.org/tmp/Bantustan.pdf
