Nije onako kao što izgleda. Ljepotica je samo opsena, a zveri u ranama igraju sa nama i postaju nakaze. Tako je pevao Neša Galija dok mu je bilo do pjesme, a sada više nije nikome. Skoro sve je postalo čekanje sudnjeg časa u nadi da se to može odlagati u beskraj. Ne može, jer i beskraj jednom mora biti konačan, računi njihovih bahanalija i raspusnog trošenja svega što je umislilo da je živo, dolaze na naplatu.
Vlast je već počela da zatvara sebe, ona hapsi svoja zaštitna lica, verujući u nevinost tamničara. Pokušava da uhvati svoj rep, njeni vukodlaci probaju da nas uče dobroćudnosti i ljepoti punog mjeseca. Pod ključ odvode i one koji su bili njihovi, ili će ponovo biti kad se sretnu na istom mjestu.
Taj susret je neizbježan, uloge ključara i sužnja se brzo mijenjaju u godinama koje su izgubljene pod otrovnim oblacima. Jedina smo zemlja na svijetu u kojoj mašine za mljevenje ljudskog mesa nisu stilska figura nego sprave koje nas dovode do susreta sa svojom supstancom.
Uhapšena je Dijana Hrkalović, djevojka koju smo gledali kao suvišni ukras opskurne policijske elite. I danas se o njoj zna jedino ono što senči kontraste. Nije kupovala diplome, pokazivala pamet jedino tamo gde je to nevažno, a udijeljenu moć raspoređivala neodoljivom ženskom snagom.
Da li je i iz kojih je izvora sile sijala strah u MUP-u: amnestirala zločine ili ih zakazivala, postala misterija i za sebe samu, blistavi student ukaljan, zagađen i zgađen SNS-om i njegovom metastazom, nježni vođa surovih navijača, žena koja je pod svojom rukom držala dresirane naduvane bilmeze. Princeza juga koja je pisala doktorski rad na granici nasilja i nedostatka kontrole, ni sama ne vodeći računa ko upravlja njenom voljom a gdje ona sama odlazi, ako je već postala gospodarica gospodara.
Vidjela je da nema koga da se plaši, da je superiorna među tupanima, čak ako posegne za zlom. Jedino je tako mogla da se snađe u brlogu gdje se sve kaljave životinje upinju da postanu alfa mužjaci, kljukani sumnjivom snagom i prljavim značkama ranjene države.
Možda je zaista Dijana posebno ispredena i izvezena vrsta svilenog gajtana za Nebojšu Stefanovića. Tog čudesnog mazohistu razapetog na krst, razvučenog konjima na repove, uvaljanog u katran i svačije fekalije, koji ima još dara da tako opisan kazuje bljutave ljubavne epove u lice svom mučitelju.
Njegov strah od nakaze nije stvaran, on se ulaguje znajući svoje nedostatke emocija i snage da ostane sam. Nema ljubavi, mržnje ni stida. Bez mimike, sa umrlom, zamrznutom grimasom, sorta koja više plaši druge nego što strah prima u sebe. On još krije porijeklo tuđeg grijeha, a čuva zajedničku strepnju da bi gubitak moći koja će zatrti njene vlasnike, mogao da znači kraj istorije.
Niko ne može da zna šta se događa sa Nebojšom Stefanovićem, hoće li i kada pod isti krov u Bačvanskoj sa Dijanom Hrkalović. Moguće je da njih dvoje nikada nisu bili na istom poslu, jer je svako radio svoj i svako će krenuti dalje svojim bespućem.
Ko je od njih spremao rušenje zajedničkog gazde, prepadnutog od niza neuspješnih atentata, izmaštanih u slaboumnom štabu za spasonosne zavjere? Zašto bi Neša i Dijana, zajedno sa Belivukom, ciljali glavu svog dobrotvora, osim ako ta glava i njima i njemu nije postala smetnja. Osim ako dobrotvor, stalno žaleći sebe, svoj panični strah od svega što mu se učini strašnim, ne ostvaruje torturom nad svakim zdravim umom koji sumnja i postavlja pitanja.
Šta o tome govore mljeveni ljudi, izloženi u galeriji vodećih režimskih radova? Sklonite djecu, pogledajte dobro, možda ste upravo vi gost u sljedećoj epizodi, predsjednik će vas lično pokazati srećnom narodu.
Ništa se nije događalo bez pakta nečastivog sa samim sobom. Vrh države je zatekao sebe u podzemlju, podzemlje se uzdiglo do vrha. Inverzija koju je moguće skoro pouzdano pratiti u filozofiji zločina, ali i u dinamici i logici hapšenja. Oni koji znaju najveće tajne a gledali su u ponor i videli dno pakla stražareći u njemu, smatraju se odmetnicima od svojih učitelja. Sve što je učinila Hrkalović, naučila je od kreatura koji su je doveli da čuva strašne tajne, a svaka je strašnija od bilo čega što se pripisuje njoj.
Estetska parabola o Dijani Hrkalović, režimskoj ljepotici i modelu tamne misterije, mogla bi da opstane kao sredstvo za ublažavanje etičke ružnoće sekte kojoj je pripadala. Kao mit o brzom usponu tamo gdje se lako nestaje. Dovršena priča traži u sebi dobroćudnu zvijer teško unakaženu zlim činima, da bi se to nesrećno stvorenje u raspletu bajke pretvorilo u zgodnog, pristojnog princa blage naravi.
Ništa nije slično, ovdje nema bajke, i nema srećnog kraja, ljepote i ljubavi. Radost više ne živi u Srbiji. Strah, paranoja, tamnice, zabrane i progoni, nestanci ljudi. To nas čeka, ako već nismo dočekali. Lične sudbine, ako još postoje, mogu da budu gorivo silovitog raspleta, jer drugačijeg raspleta nema.
Osim duge agonije i nestajanja pod nadzorom čudovišta.
Ljubodrag Stojadinović
Izvor: N1
