Piše: Elis Bektaš
Ovogodišnja dodjela Trinaestojulske nagrade u Crnoj Gori pokrenula je čitavu lavinu reakcija koje osvjetljavaju duboku ideološku podijeljenost i još dublju zaparloženost tog društva koje nikako da načini iskorak iz svojih istorijskih trauma. Ja lično nemam namjeru da se petljam u unutrašnja pitanja crnogorske umjetničke scene, još manje u pitanja koja su u nadležnosti crnogorskih državnih struktura, ali čitav je taj vodvilj, koji se ponavlja iz godine u godinu, sa naizmjeničnom zamjenom uloga, osvijetlio jedan problem koji nadilazi granice Crne Gore.
Ovdje ću ostaviti po strani ostatak svijeta i ukazati na činjenicu da države nastale raspadom Jugoslavije, ili da ih nazovem zajedničkim imenom jugoslovenska siročad, još uvijek održavaju instituciju nagrada za umjetnička ostvarenja koje dodjeljuju državne strukture, negdje na najvišem nivou a negdje na nižim nivoima vlasti, no između crnogorske Trinaestojulske nagrade kao državne i sarajevske Šestoaprilske nagrade kao gradske postoji samo tehnička, ne i suštinska razlika.
Problem nastaje kada država ustvrdi i propozicijama artikuliše da se nagrada dodjeljuje na osnovu vrijednosti umjetničkog djela. A stvar je u tome da država, kao struktura moći i kao ideološki aparat par excellence nije ni pozvana ni sposobna da u bilo kom kapacitetu prosuđuje o toj vrijednosti, jer država uvijek nastupa utilitarno i njeni su joj interesi uvijek, što je i razumljivo, važniji od umjetnosti koja je državi bitna samo u mjeri u kojoj je – iskoristiva.
Sveštenik Nikola Pejović: Najvažnije da su povrijeđeni van životne opasnosti, utvrditi sve okolnosti
Poznati su bezbrojni primjeri umjetničkih djela koja su u jednom državnom okviru bila slavljena i uvažavana da bi već u narednoj epohi, sa ideološkim i političkim zaokretom, pala u zaborav ili čak u nemilost i obratno. To je posljedica činjenice da ne postoje objektivni kriterijumi za prosuđivanje vrijednosti umjetničkog djela pa su u sudaru njegove subjektivnosti sa državom kao ideološkim konstruktom, koji je i sam nužno subjektivnost, nužne i takve metamorfoze u percepciji.
Naučno otkriće u matematici ili fizici ili otkriće u medicini objektivno doprinose javnom dobru, ali sa umjetnošću koja po svojoj najdubljoj prirodi ne smije da podliježe nikakvoj objektivnosti ukoliko ne želi da odustane od vlastitog bića, stvari stoje malo drugačije. Zato država može, ako baš mora, da dodjeljuje nagrade umjetnicima zaslužnim za promociju te države u svijetu ili za promociju kulture i prosvjetiteljstva u toj državi, ali vrijednost umjetničkog djela nipošto ne smije biti kriterijum za dodjelu državnih, dakle administrativnih i činovničkih nagrada, koje ostaju administrativne i činovničke u duhu čak i kada ih dodjeljuju žiriji u koje je država sabrala druge umjetnike.
Jedini osnov na kom država gradi svoju pozvanost i svoje ovlašćenje da dodjeljuje nagrade po osnovu vrijednosti umjetničkog djela jeste njena moć, dakle to što joj se može, ali to je i dalje mamlazluk i bilmezluk i ideološko šibicarenje bez ikakvog značaja za umjetnost samu. Ako postoji neko ko je pozvan da donosi sud o vrijednosti umjetničkog djela, onda je to jedino i isključivo publika, ali ne kao monolitna i homogena masa, već svaki pojedinačni pripadnik te publike taj sud donosi sam za sebe i taj njegov sud nije ni za kog drugog obavezujući, kao što ni sudovi drugih nisu obavezujući za njega.
Publika koja sebe doživljava kao monolitni i homogeni kolektiv nije publika već navijačka grupa sposobna da umjetničko djelo doživljava isključivo u političkom, ideološkom i propagandnom ključu i nesposobna da shvati da hiljadu ljudi na koncertu Vivaldijeva Četiri godišnja doba ne slušaju kolektivno, već ih svaki slušalac sluša sam za sebe, okružen drugima koji to isto čine.
Ne postoji tu nikakva ATP lista koja bi se mogla koristiti kao objektivni argument za vrijednost umjetničkog djela, već se takve liste koriste isključivo za navijačka prdoklačenja – „naš“ je pisac veći, bolji i važniji od „vašeg“, pritom su i „naš“ i „vaš“ publikum bolno nesposobni da proniknu u srž djela i u njegov značaj.
Iz naprijed navedenih razloga bilo je nužno da se zadržavanje prevaziđenog koncepta državne nagrade za „vrijednost umjetničkog djela“ okonča u cirkuskom kalamburu kakvom svjedočimo u Crnoj Gori ovih dana, odnosno da jedan laureat bude izložen poruzi zbog djela sumnjivog po više osnova, a drugi laureat da na mutav i metiljav način odbija nagradu, ostajući nedorečen zbog čega to čini premda je i dživdžanima na grani jasno da je razlog njegove odluke bliskost određenim političkim strukturama koje su izbačene iz procesa odlučivanja o nagradi. Da u toj dvojici ima dostojanstva makar kolik zrno prosa velikog, obojica bi se zahvalili na kandidaturi, jedan jer nema djelo koje zavređuje bilo kakvu nagradu a drugi jer je unaprijed znao da mu nagradu neće dodijeliti njegovi ideološki patroni i mecene.
Zato je rješenje da se državne nagrade za umjetnost ukinu ili barem da se redefinišu kriterijumi po kojima se one dodjeljuju i da se vrijednost umjetničkog djela izbaci iz tih kriterijuma, te da bude i zvanično zamijenjena ideološkom podobnošću i iskoristivošću jer država, kako je već rečeno, nije sposobna da prosuđuje tu vrijednost ali je zato i te kako sposobna da prosuđuje podobnost i iskoristivost. Zato je i za državu i za umjetnost najblagorodnije da se ni u putu ne očešu jedna o drugu.
Pored toga, ne bi bilo zgoreg da se u Crnoj Gori, ali i u okolnim zemljama, pronađe neki datum, ako takav uopšte postoji, na koji se nije zbio apsolutno nikakav istorijski događaj i da se nagrada nazove po njemu uz obrazloženje da je to najsrećniji i najblagorodniji dan u istoriji zemlje. Jer svaki istorijski događaj ima više od jednog učesnika pa stoga postoje i različite, po pravilu konfliktne i dijametralne, memorijske percepcije tog događaja i zato je mudro takve događaje ostaviti po strani kako bi se društvo moglo početi liječiti kao zajednica.
