Piše: Aleksandar Besonov
Nema ničega dosadnijeg od školskog udžbenika ruske književnosti. Svi pisci u njemu bili su genijalci. Svi su se rodili, napisali svoja briljantna dela i umrli. Nisu imali lični život. Nisu jeli, nisu spavali, nisu putovali, nisu jedni drugima razbijali njušku.
U školskim udžbenicima ruski pisci su se posvećivali isključivo brizi o budućnosti svoje domovine i obožavanju Lepe Gospe. Turgenjev je bio jedini kome je povremeno bilo dozvoljeno da ide u lov, ali samo da bi kasnije mogao da piše o prelepoj ruskoj prirodi. Sve u svemu, slika je sumorna.
Gončarov se izležavao na divanu, Krilov se bezbožno prejedao, a Puškin je bio bukvalno sramotan – odrastao čovek koji je ceo život proveo sa dadiljom i zaspivao slušajući bajke. Ko će njih čitati? Pa, možda neki veoma bubuljičavi osmak. Lično ja – ne. Ja sam neverovatno sam srećan zbog Nataše Rostove i njenog prvog bala, ali na sto drugoj stranici opisa ovog divnog čuda, dođe mi da iskočim kroz prozor, Lave Nikolajeviču.
A međutim, problem se lako rešava. Jednostavno – treba da govorimo istinu o piscima. Ne treba pričati kako je Njekrasov, sa svojim delom „Ko dobro živi u Rusiji“, putovao kroz sela i gradove, lijući suze zbog siromašnog ruskog naroda. Recite istinu – da je Njekrasov jeo kao svinja i rasipao hiljadarke levo i desno. Da je selo video dok se vozikao kroz njega u svojoj luksuznoj trojci i pucao u medvede inostranim puškama.
Recite im da je Bunjin, dok mu je žena još bila živa, počeo da živi sa mladom devojkom, smestivši ih sve zajedno. Da su bili toliko siromašni da nisu imali šta da jedu, šta da obuku, čime da pišu – nisu imali ni dovoljno mastila. Inače, naš nobelovac ispada previše savršen. Zašto niko ne kaže da je Paustovski bio zaposlen kao tramvajdžija? Da je Vološin spavao na snegu u planinama Andore, pošto je peške prešao čak iz Francuske? Da je Cvetajeva brijala glavu?
Bože, i pisci su ljudi. Dajte im šansu!
(Telegram kanal A. Besonova; preveo Ž. Nikčević)
Izvor: Iskra
