Piše: Elis Bektaš
Jesam li ja vama, draga djeco, ikad pričao zgode iz JNA? Nisam? E vala lažete, neću reći ko pseta al hoću kazati ko kučići. Ali dobro, znam ja da vi volite te zgode pa se plašite da ću ih prestat pričat ako kažete da ih jesam pričao. Ova zgoda što ću vam je sad ispripovijedati posve je kratka ali je zato veoma poučna pa zato pažljivo slušajte da vam štagod ne promakne.
Služio ja vojsku u Splitu taman na izmaku Titovog vakta. Vele da vakat nekog insana traje i nakon što insan preseli pa sve do četeresnice, ali pošto je drug Tito bio div koji je prije ahireta prvo otišao malo u bajku kao u banju što se ide na oporavak, njegova je četeresnica trajala deset godina, a neki tvrde da još uvijek traje. Mi smo tad bili golobradi regruti ali ne zato što nam brade nisu rasle već što smo se morali brijati svako jutro. Da pravilo službe nije bilo toliko rigidno po pitanju uklanjanja dlaka s lica vi biste još tad imali priliku vidjeti i četnike i mudžahedine i jedino biste za ustaše morali malo pričekati, koliko da promijene odore i oznake jer se ustaše iz nekog razloga vole redovno brijati.
Ličeći tako na partizane mi smo povremeno imali neke vježbe i izvan kasarne. Na tim vježbama uglavnom smo utvrđivali i usavršavali vještine potrebne za hvatanje ubačenih i ostavljenih dušmanskih elemenata zadojenih mržnjom prema našoj lijepoj domovini i prema bratstvu i jedinstvu koji su kao Kastor i Poluks treperili u srcu svakog Jugoslovena, mada ima i onih koji vele da su bratstvo i jedinstvo treperili kao Hipo i Ćipo a ne kao božanski blizanci. A ponekad smo se na tim vježbama borili i protiv terorizma ali ja vama tako indoktriniranim sad nikako ne bih moago ukratko objasniti da se teroristi mogu okretat i prema kapeli Svetog Petra u Rimu, prema Kremlju i prema Bijeloj kući a ne samo prema Kabi kao što se danas vjeruje.
Jednu od tih vježbi imali smo tamo ispod Malog mosora a poviš Stobreča. Cilj vježbe je bio da se još malo uvježbamo u nekim taktičkim postupcima pomoću kojih se mogu locirati dušmanski teroristi i diverzanti a potom ih je moguće lako pobit, što se kaže, ko zečiće. Ta je vježba imala još jedan cilj ali on se nije kazivao učesnicima niti se upisivao u podsjetnike, naređenja i druga potrebna dokumenta a to je bila demonstracija sile, da ne kažem zastrašivanje lokalnog stanovništva koje je u stvari par mjeseci ranije prestalo biti stanovništvo i postalo pučanstvo. Kad smo se nakon vježbe okupili na predviđenim zbornim mjestima vodovi su se postrojili u kolone po dva pa smo krenuli ka kasarni marševskim korakom.
Išli smo tako u svojim uniformama natopljenim znojem iz naših mišićavih, zategnutih, vretenastih i preplanulih mladih tijela. Naređao bih ja ovdje još koji epitet poput bezbrižnih, lakih i nježnih ali se plašim da bi dio čitateljki a Bogami i čitatelja prekinuo čitanje i otrčao raditi nešto drugo. Na licima su nam bili zadovoljni osmijesi kakvi se mogu vidjeti kad se čeljade zdravo umori i pritom obavi neki posao kako treba i do kraja pa smo se još i bezazleno šalili, dobrodušno podbadali jedan drugoga i pjevali kadence kao američki marinaci ali smo tekst za njih sami smišljali ili smo pjevali popularne napjeve iz nerazvijenih krajeva naše socijalističke otadžbine, poput:
Eh da mi je nabaviti kravu
koja daje šljivovicu pravu.Eh da mi je nabaviti kozu
koja daje crnogorsku lozu.
Prolazeći kraj jedne čatrnje ugledali smo kraj nje sićušnu i smežuranu staricu u crnini pa su šala i pjesma zamrle nekako same od sebe jer smo svi osjećali pijetet prema jednoj Jugoslovenki koja nosi znak žalosti za nekim bliskim a taj je neko možda pao upravo u borbi za našu lijepu domovinu i za bratstvo i jedinstvo. Međutim, kad smo stigli do čatrnje sićušna i smežurana starica u crnini prometnu se u babuskaru urokljivih očiju pa kroz njena krezava usta siknuše riječi
– Partizani, voda vas odnila!
Nisam ni dan-danas posve siguran da li se meni učinilo il sam zaista vidio da joj je jezik račvast na vrhu i da palaca njime dok govori. ali sam zato siguran da partizani nismo bili jer uprkos mladosti, snazi i ljepoti nismo imali i prijeko potrebni šarm jednog Borisa Dvornika, razoružavajući osmijeh jednog Ljubiše Samardžića niti stamenost jednog Bate Živojinovića.
Premda je bila sredina ljeta koje u Dalmaciji zna biti prilično vruće a naša tjelesa još uvijek zagrijana od silne jurnjave za teroristima i diverzantima svi smo se najednom stresli od nekakve nelagode pomiješane sa hladnoćom. Ako vam nije jasno otkud hladnoća usred ljeta u Dalmaciji odmah ću vam kazat. Iz urokljivih očiju babuskare u crnini. Da nismo bili tako dobro uvježbani i obučeni vojnici siguran sam da bismo imali i gubitke od tog pogleda, barem bi nas dvadeset posto bilo izbačeno iz stroja, što uslijed ranjavanja što uslijed pogibije.
Krezava babuskara urokljivih očiju i umotana u crninu vjerovatno već odavno nije na dunjaluku al ja se nje sjetim tu i tamo. Siguran sam da je ona u mladosti bila simpatična i vedra ženica ali eto, imala je neki lični gubitak. To što je taj njen lični gubitak bio na gubitničkoj strani nimalo ne umanjuje njeno pravo na bol i gorčinu a još manje može umanjiti samu bol i samu gorčinu. Ona je odabrala da ostatak života provede u oklopu od boli i gorčine i živila je na silu, čini mi se samo zbog toga da bi dočekala čas u kom će nama moći zasiktati
– Partizani, voda vas odnila!
A što ja sve ovo vama pričam, draga djeco? A da, pa da bih vam kazao sljedeće – nemojte se pretjerano prepuštati ubjeđenju da ste žrtva i nemojte koristiti bol i gorčinu kao školski trokut i uglomjer. Čak i ako je vaš gubitak bio na pobjedničkoj strani to nije nikakva garancija da nećete skončati kao krezava babuskara urokljivih očiju sikćući nekoj bezbrižnoj, lakoj i nježnoj mladosti kletvu da je voda odnese.
Eto, to je ta zgoda sa poukom što sam vam je htio ispričati. Znadem da nije kratka kao što sam obećao ali kad god bih požurio da završim ovo pripovijedanje neko među vama bi dobacio
– Pričaj još, molim te.
Uh, umalo zaboravih kazat vam još jednu pouku ove priče koja glasi – ne zanosite se istorijom jer nikad ne znate kad će vas ona premjestiti iz pobjedničke u gubitničku ili iz gubitničke u pobjedničku stranu, a istorija to čini iz puke pakosti ali i zato što na taj način sebi obezbjeđuje trajanje. Ta kako bi istorija imala značaj kad vas ona, preko pokvarenjaka u politici, medijima i akademskom svijetu svako malo ne bi ubjeđivala da ste pobijedili u bitkama u kojima su vaši djedovi poraženi i da ste poraženi u bitkama u kojima su vaši djedovi pobijedili. A vi tako tupkasti ne znate joj kazat – ali to nisu naše bitke, to su bitke naših djedova pa bismo mi malo da živimo svoj život a ne da i dan-danas vodimo te davne bitke.
Eto djeco, dobili ste zgodu koja se račva kao jezik one krezave babuskare sa urokljivim očima i sa dvije pouke palaca prema vama. A sad se malo zamislite nad pitanjem šta ćete uraditi sa svojom boli i svojom gorčinom. Samo nemojte tako zamišljeni cuclat prstiće, to je vala baš ružno za vidjet. Radije uzmite bonbonu ili pronađite štagod podesno za cuclanje na tijelu voljenog bića.
