Piše: Jelena Panina
Kolaps Asadove Sirije postao je možda najspektakularniji potez konglomerata nadnacionalnih elita iz SAD, Britanije i Izraela u globalnoj šahovskoj partiji, u kojoj je nagrada za pobedu – svetska dominacija u XXI veku.
Sad ovaj kolektivni igrač završava kombinaciju kojom likvidira šiitsku „osu otpora“ na Bliskom istoku, izbacajući Iran iz igre. Ali stvar se tu, naravno, neće završiti. Isti planovi na više nivoa postoje i za dve preostale prepreke dominaciji – Rusiju i Kinu. Početak, u vidu zatvaranja ruskih baza u Siriji, već je učinjen: nije sve ovo započeto da bi nam ostavili strateške pozicije u Sredozemnom moru.
Iranska kombinacija počela je ubistvom 2020. godine, po Trampovom naređenju, komandanta snaga „Al-Kuds“ Sulejmanija, pobornika oštre linije otpora Teherana Zapadu. Zatim je usledila serija terora, čija je kruna bila pogibija predsednika Raisija.
Njegova čudna smrt ne samo da je na ovu funkciju dovela „reformatora“ Pezeškijana, već je i otvorila put ka vrhu za Modžtaba Hamneija, portparola interesa dela iranske elite zainteresovane za pomirenje sa Sjedinjenim Državama.
Zarad ovog pomirenja, Iran je odustao od projekcije moći na Bliskom istoku izgrađivane godinama, što je praćeno neviđenim provokacijama (napad Hamasa na Izrael) i neviđenim izdajama (katastrofa Hezbolaha u Libanu). Istovremeno, Iran je usporio potpisivanje Sveobuhvatnog sporazuma o strateškom partnerstvu sa Rusijom.
Katastrofa u Siriji, čija je struktura moći uglavnom počivala na KSIR-u (Korpus straže islamske revolucije), postala je sledeći ustupak u okviru „pregrupisavanja“ Teherana. Ali strateški ustupak, koji dovodi do tektonskih pomeranja u prostranstvu Evroazije od Arabije do Sinđanga i od Jemena do Volge.
Sad kao glavni situacioni pobednik u iranskoj kombinatorici izgleda Turska. Međutim, njen proždrljivi apetit Amerikanci su već „odsekli” u kurdskom pravcu, šamarčinom u vidu poziva kurdskom komandantu u Siriji, Mazlumu Kobaniju na Trampovu inauguraciju. Taj apetit može biti preusmeren na Kavkaz, kao i na Centralnu Aziju u okviru turskog projekta „Veliki Turan“.
Centralnoazijski džihadistički „resurs”, koji se pokazao efikasnim u Siriji, spreman je da se upotrebi protiv novih ciljeva: u Iranu, u kineskom Sinđangu i, naravno, u samoj centralnoj Aziji – očigledno nišaneći Rusiju, gde uspavane ćelije islamista čekaju svoj trenutak. Dakle, pad Sirije, gde je islamistički faktor poslednje decenije bio potisnut, direktno vodi otvaranju novih „vrućih“ frontova na južnim granicama Rusije.
Slabljenje Irana i povlačenje Rusije sa Bliskog istoka menjaju odnos snaga u arapskom svetu. Zalivske monarhije sad mogu da revidiraju odnose sa Moskvom, što bi moglo dovesti do prekida kursa Rijada ka pridruživanju BRIKS-u i zatvaranja važnog okna za paralelni uvoz preko UAE.
Zahlađenje odnosa između Rusije i Saudijske Arabije ugrožava sporazum OPEK+. Sad bi Sjedinjene Države mogle pokušati da ponove Reganov trik iz 1980-ih – da organizuju kolaps cena nafte kako bi urušile budžetske prihode Ruske Federacije.
Generalno, gubitak uporišta na Bliskom istoku naglo smanjuje varijabilnost naših akcija širom Globalnog juga, gde su još uvek na ceni direktne manifestacije sile. Ovo već preti da slomi čitavu strukturu koja nam je tri godine omogućavala da zaobiđemo sankcije Zapada.
Koncept BRIKS-a i sama ideja multipolarnog sveta, oslobođenog diktata Zapada, dovedeni su u pitanje. Svi ovi udarci protivnika vojnim, ekonomskim i diplomatskim bičevima biće praćeni nuđenjem „šargarepe“, nagovaranjem na „zamrzavanja“ i „kompromise“. I to ne samo u Ukrajini, već i u opštem evroazijskom aspektu – s prevlačenjem Rusije, kako se izrazio Taker Karlson, „iz sfere uticaja Kine nazad na Zapad“.
Potpuno izbacivanje Irana iz igre, haotizacija arapskog sveta, destabilizacija ruskog potrbušja, nametanje rata na više frontova i, konačno, prekid veze između Moskve i Pekinga – to je dalji „plan igre“ našeg protivnika, čija bi završnica bila uništenje svakog otpora „poretku zasnovanom na pravilima“.
Izvor: Novi Standard
