Piše: Vuk Bačanović
Na službenoj stranici američkog državnog programa Rewards for Justice (RFJ), čitam dijelove biografije novog lidera Sirije Muhameda al-Džaulanija, zbog kojih je njegova glava ucijenjena sa do 10 miliona dolara:
Pod vođstvom al-Džavlanija, ANF (Al-Nusra Front) izvršio je više terorističkih napada širom Sirije, često ciljajući civile. U aprilu 2015. godine, ANF je, kako se izvještava, oteo, a kasnije oslobodio oko 300 kurdskih civila na jednom kontrolnom punktu u Siriji. U junu 2015. godine, ANF je preuzeo odgovornost za masakr 20 stanovnika druskog sela Kalb Lavze u provinciji Idlib, Sirija. U aprilu 2013. godine, al-Džavlani je izrazio vjernost Al Kaidi i njenom lideru Ajmanu al-Zavahiriju. U julu 2016. godine, al-Džavlani je u onlajn videu pohvalio Al Kaidu i al-Zavahirija i objavio da ANF mijenja ime u Džabhat Fath Al Šam („Front Osvajanja Levanta“).
Drugim riječima, ukoliko želite da vas zapadni lideri, u ovom slučaju američko-tursko-izraelska koalicija, smatraju perspektivnim partnerom u izgradnji demokratskih institucija, potrebno je ne samo da se dokažete kao bezumni vjerski fanatik i masovni ubica lišen svakog oblika empatije, već da, u tu svrhu priložite i svjedočanstvo u vidu potjernice koju je izdala respektabilna policijska agencija sa sjedištem u „normalnom svijetu“. Da bi vas priznali i ustoličili za demokratskog vođu, vi, nepogrješivo morate biti sljebenik najužasnije i najdestruktivnije ideologije u istoriji svoje zemlje, bez obzira da li ste banderovac, vehabija-haridžija, ustaša ili ljotićevac. Jer vaš zadatak se sastoji u tome da, pod prividom patriotizma, religioznosti i tradicionalnih vrijednosti, dakle svega što je najsvetije većini naroda, upravo taj isti narod svedete na karikaturu, klovna u globalnom cirkusu koji će vječno trebati nekoga da ga uozbilji, uljudi, nauči lijepom ophođenju civilizovanih ljudi. Istovremeno, bez obzira na ono što stvarno radite, na svjetskoj pozornici vi ste umjereni slatkorječivi klovn koji bira riječi.
Damask je „oslobođen“ upravo od strane ovakvoga klovna. Sirijskoj vojsci, koruptivnoj strukturi karijerističkog oficirskog kadra se nije ratovalo. Procijenili su da su se velike sile dogovorile oko podjele zemlje, da je protivnik višestruko jači i prepustile su vlast vehabijskom lideru, nakon što je višedecenijski diktator Bašar al Asad procijenio da mu je najpametnije dići ruke od sistema koji je odavno, sebično i elitistički, prepustio truljenju i pobjeći u Moskvu.
Sve me ovo podsjetilo na „oslobođenje Damaska“ moga djetinjstva. Ime tog mog Damaska je Sarajevo koje je tada bilo grad u Jugoslaviji. Kada su korumpirane obavještajne i vojne strukture početkom devedesetih, u okviru novih odnosa moći u svijetu, odlučile da izdaju i demontiraju Jugoslaviju, bilo je očigledno da će ta demontaža najteže pogoditi Bosnu i Hercegovinu. Ne na isti način, ali svakako sličan, Jugoslovenska narodna armija je kolabrirala, a njen oficirski kadar se rasuo po novoosnovanim vojskama koje su marširale, slično kao i danas u Siriji, u ime najgorih i najsramotnijih ideologija u istoriji jugoslovenskih naroda, koje su se, u tom osudnom času, također predstavljale kao umjerene verzije samih sebe.
Redukcionistička mejnstrim shvatanja tih istorijskih procesa u svemu tome negativnu ulogu rezervišu isključivo na srpsku stranu, dok činjenice kažu da su državne i vojne strukture u raspadanju i prlagođavanju interesima novih globalnih gospodara, prilično ravnomjerno učestvovale u olakšavanju porođajnih bolova svih njenih aktera. Zvanična verzija „oslobađanja“ našeg Damaska i dalje je siromašna za epizodu sastanka Aleksandra Vasiljevića, načelnika Uprave bezbjednosti Saveznog sekretara za narodnu odbranu sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem i ministrom unutrašnjih poslova BiH Alijom Delimustafićem na kojoj im je, sedam dana nakon izbijanja rata u Sarajevu, dao do znanja da je znao sve o njihovom nelegalnom naoružavanju po zakonima SFRJ i kako zbog toga nisu snosili nikakve posljedice i da je potrebno da se na mjesto republičkog šefa Državne bezbijednosti postavi njegov dojučerašnji potčinjeni, Fikret Muslimović.
Buduće generacije istoričara će isto tako morati da objasne „logiku“ zamjene zarobljenog Alije Izetbegovića za generala potpukovnika JNA Milutina Kukanjca, odnosno zbog čega je vojska koja je, navodno, trebala da osvoji cijelo Sarajevo i BiH u ime „velikosrpske politike“, Izetbegovića bukvalno vratila na vlast. Nakon čega se povukla i BiH i Sarajevo prepustila lokalnim moćnicima i paravojnim formacijama, koji su 1992., slično kao i u Siriji, podijelili državu i njen glavni grad na zone nekažnjivog terora nad civilima i totalne pljačke.
Gledajući „uživo“ raspad zarđalog sirijskog sistema koji je u doba Hladnog rata uspostavljen u ime progresivnih socijalističkih ideja ekonomske egalitarnosti, nadilaženja sektarijanskih podjela i jednakosti svih ljudi, moje srce je konačno prestalo gajiti zablude o bivšem „boljem“ sistemu u kojem sam bio rođen. Pri tome ne mislim na herojski otpor u Drugom svjetskom ratu ili ideju jedinstva južnih Slovena kao nužnost emancipacije kroz dekolonizaciju, već upravo na sistem koji je u sebi nemarno uzgojio neizlječivi tumor koji ga je uništio. Ne zavaravajmo se, sav politički, paraobavještajni, policijski, paravojni i intelektualni ološ, kao i onaj uličarski koji je tih dana „oslobođenja“ harao našim Damaskom uzrastao je u sistemu dijametralnih vrijednosti kojem se kleo na vjernost do smrti. Gotovo svi ti ljudi, posebno oni iz intelektualnog miljea, posebno oni koji se i dalje kunu u nekakvu Jugoslaviju i bratstvo i jednstvo (iako su sve učinili da od nje ne ostane ništa) će svojevoljno postati lakeji „umjerenim“ šovinistima, štoviše, vrlo im smišljeno pripremajući teren. Revolucionar starog kova, Rodoljub Čolaković je u svom dnevniku jasno uviđao ove tendencije i kuda će odvesti, naročito u Bosni i Hercegovini :
„Istorija nam nije bila milostiva, prije je bila maćeha. Da je neki Tomislav ili Dušan ili Tvrtko ili Simeon ili Samuil imao snage da zapaše sve zemlje od Alpa do Crnog i Jadranskog mora, da se odupre inostranim osvajačima, da u takvom području izgradi feudalnu državu, pa apsolutnu monarhiju, pa da u njoj narastu snage za buržoaski preobražaj, mi bismo bili danas jedna nacija koja bi imala jedan književni jezik, jednu literaturu. Ovako nas je istorija isparcelisala, raskomadala, ušli smo kao posebne nacije u ovaj vijek i dogurali do socijalističkih društvenih odnosa. Moramo voditi računa o tome, ali ne smijemo u ime ravnopravnosti republika u našoj federaciji postavljati zahtjeve koji u svojoj konsekvenci znače negiranje načela na kome je federacija zasnovana.“
Danas kada gledam kako svjetina na ulicama Damaska proslavlja vlastitu propast pljačkom i pustošenjem, rušeći stare i uzdižući nove idole, prisjećam se onih dana kada je moj djed, osnivač i prvak sarajevske opere na kućnom pragu dočekivao isti takav, s lanca pušteni ološ koji je pljačkao sve što se moglo opljačkati pod izgovorom potrage za „snajperistima“. S Muzičkom enciklopedijom Jugoslavije u ruci, trudio se, uzalud da dokaže da smo mi samo umjetnička porodica i da nemamo veze sa politikom, ali uzalud.
Damask je već bio odavno „oslobođen“, a da mi to nismo ni primijetili.
