Piše: Elis Bektaš
Klasa je društveni sloj određen prevashodno po svom ekonomskom i političkom statusu. Premda pojedine ideologije, poput komunizma ili anarhizma, teže ka uspostavljanju besklasnog društva. Istorijska praksa, međutim, pokazuje da je, s izuzetkom malih i izolovanih zajednica besklasno društvo nemoguće ili da je, u najboljem slučaju, pasivno i nesposobno za razvoj pa samim tim osuđeno na entropiju.
S druge strane, postojeći klasni modeli, a pogotovo onaj najrasprostranjeniji, sa podjelom na višu, srednju i nižu klasu, imaju tendenciju ka elitizaciji politike, odnosno ka obespravljivanju i ka redukciji političkog subjektiviteta na nižim spratovima piramide, uslijed čega postaju generator nezadovoljstva širokih društvenih masa.
Utopijski pristup klasnom pitanju, kao duboko ukorijenjenom istorijskom fenomenu, nije dovoljno potentan da ponudi racionalna i sprovodiva rješenja na dobrobit čitavog društva, već obično zabasa u neprohodne staze ideološkog lavirinta, poput, recimo, onog komunističkog koji svoje sljedbenike pokreće u trku za besklasnim društvom, istovremeno ih čineći nesposobnim da shvate kako trče kao klasa i kako je tu riječ samo o privremenoj transpoziciji moći na niže društvene slojeve, dok se opet ne uspostavi viša, elitistička klasa. U komunističkoj praksi, dakle, klasa ne nestaje, već postaje predmet semantičke rekodifikacije.
No, u jugoslovenskoj tranzicijskoj i posttranzicijskoj stvarnosti fenomen klase doživio je burleskne supstancijalne i kvalitativne metamorfoze. Sve veći broj onih koji su objedinjavanjem političke i ekonomske moći osigurali ulazak u višu klasu ne posjeduju nikakve autentične kompetencije. Institucionalna verifikacija njihovog znanja uglavnom je sumnjiva ili je samo formalna i njihove diplome svjedoče o kapilarnoj mreži poslušništva i korupcije, a ne o znanju. Umjesto da budu nosioci obrazovanosti i odgovornosti, oni su jurišnici poslušnosti, beskrupuloznosti i nezajažljive ambicije.
U takvoj konstelaciji, pojam klase više ne može nositi značenje koje je nosio u industrijskom dobu. Elite su lišene znanja i vještina, njihov status ne počiva na kompetenciji nego na spletu lojalnosti i trgovine interesima i uticajima, pa uslijed toga klasa prestaje biti ekonomsko-političko-obrazovna kategorija i postaje moralno-etička, na način izopačen i nakazan.
Zbog toga je potrebna nova pojmovna optika, novi semantički instrumentarij koji će biti kadar da imenuje novonastale mutacije pojma klase i novonastale entropične klasne korelacije. Kada se pojmovi istroše, oni više ne mogu služiti svojoj svrsi, dakle ne mogu pomoći razumijevanju svijeta. Ako društvo i dalje govori jezikom prošlog vijeka, promaknuće mu stvarnost sadašnjice i ono neće vidjeti ono što mu je pred očima – da današnje elite nisu ni aristokratija znanja ni aristokratija rada, već priprosti polusvijet okupljen u čopore poslušnika i trgovaca uticajem i interesima.
Viša klasa u jugoslovenskim posttranzicijskim torinama danas ima samo jednu svrhu – da obezbijedi i zaštiti interese svojih korporativnih gospodara i na taj način da te torine uvede u nove modele kolonijalne zavisnosti. Za tu ulogu ona biva nagrađena procentima od transakcija, kako bi bogatstvom potvrdila svoj socijalni status i očuvala svoju političku moć.
Nekada su kolonizatori težili da na području koje žele potčiniti prvo uklone višu klasu i pasiviziraju onu srednju, na taj način smanjujući izglede otpora i pobune. Danas za tim nema potrebe – nove elite, ogrezle u inkompetenciju, korupciju i poslušništvo, savršen su izbor za posredni korporativni kolonijalizam koji ostavlja privid nezavisnosti, oličen u mahanju zastavama, folklornim egzaltacijama i u impotentnom čeprkanju po prošlosti.
A srednja klasa, kojoj je u industrijskoj epohi pripala nezahvalna uloga čuvara stabilnosti i djelomičnog političkog korektiva, svedena je na pseudokulturološku kategoriju, jer joj je supstancijalno koruptivni administrativni aparat državne uprave oduzeo subjektivitet i raznim oblicima ucjena je prinudio na pasivnost i poslušnost. Niža klasa predstavlja još i najtragičniji slučaj u procesu modulacije klasa – ona je do te mjere dehumanizovana da predstavlja najčvršći oslonac vladajuće elite, oličen u sendvičarima koji su za ponižavajuću nadoknadu spremni grčevito braniti one koji su ih pretvorili u obespamećenu i obeznađenu rulju.
Bez novih pojmova nemoguće je uspostaviti dijagnozu a samim tim nemoguće je i liječenje započeti. Veoma je krhka nada da će društva u kojima je glagol filosofirati odavno poprimio pejorativno značenje uspjeti da uspostave novi pojmovni instrumentarij za pojam klase. A ukoliko se tom pojmu ne udahne novo značenje, koje će omogućiti razumijevanje i javno djelovanje protiv njegove malignosti, veoma se lako može desiti da današnje klase postanu kaste. E, tek ste ga onda najebali, taman kako ste i zaslužili.
