Kažu da živimo u „zemlji čuda, na brdovitom Balkanu“ u „smutnim vremenima kada su pametni zaćutali, a budale se razgalamile“. Mnogo je, previše primera da je ovo država bezakonja i javašluka, a kad se ljudi naviknu na ono što ne valja, izgube pojam o onome što je red. U zakone još uvek veruju samo oni kojima je to struka, kao i oni koji su zbog njih pretrpeli neki gubitak. No, previše je u današnjem našem društvu onih koji zakon vide kao stepenicu koja je obeležena za zaobilaženje, a oni je namerno gaze i još se vraćaju sa kaljavim čizmama da to potvrde.
Jedan takav slučaj poznajem u jednom beogradskom predgrađu. Neka sredovečna sama žena je pre više od decenije u svom dvosobnom stanu počela da se bavi hordašenjem, to jest prikupljanjem pasa sa ulica, dobijajući u početku nemalu podršku kučebrižnika iz raznih delova Beograda. No, njene komšije su ubrzo osetile „blagodeti njene misije“ kako je iz njenog stana počeo da se širi sve nesnosniji smrad zbog neredovnog izvođenja tih jadnih životinja u šetnju, a ništa manje ni svakodnevni i neprestani lavež, cvilež i galama. Broj „zbrinutih pasa“ je u njenom stanu samo rastao, a gnev komšija narastao kao lavina. Svaki pokušaj dogovora sa dotičnom personom se pretvarao u „razgovor gluvih“, a pretnja angažovanja državnih institucija je izazivala njenu nehajno-podsmešljivu reakciju.
I stanari su počeli sa prijavama. Opštinski komunalni inspektor, koji je načinio snimke pasa što uriniraju na njenoj terasi i neprestano prave buku, pokrenuo je protiv nje prekršajnu prijavu, ali je ubrzo smenjen. Član uprave te opštine je uzrujanim stanarima opravdao njeno hordašenje time da ne postoji član zakona koji nalaže ograničeni broj kućnih ljubimaca u nekretnini. Inspektori Sekretarijata za zaštitu životne sredine su obavili uviđaj u njenom stanu i rukopisom poslali izveštaj Skupštini stanara u kome je suština njihovog nalaza da se ona brine o psima u skladu sa propisima iako nisu odgovorili na žalbe stanara koji su se pozivali na nekih dvadeset članova zakona u toj oblasti.
Kada su stanari izgubili poverenje u državno-pravno zaštitu, okrenuli su se medijima. Ekipa emisije „Beogradska hronika“ je jednom došla i načinila prilog o tom stambeno-komunalnom problemu, ali prilog nije pušten u programu sa objašnjenjem tadašnje voditeljke emisije da je glavni urednik to sprečio. U programu uživo na TV Studio B, kada je gost bio jedan stručnjak za gajenje životinja u urbanoj sredini, neko od stanara zgrade je ispričao u kratkim crtama situaciju u kojoj određeni stanar drži kao taoce sve stanare svojim nemarom i naveo konkretan problem. Jedini odgovor ovog stručnjaka je bilo navođenje primera kako je jedno hordašenje razbijeno u neurbanom predgrađu Beograda. U radio programima je bilo takođe nekoliko istupa ojađenih stanara i to u slušanim emisijama. Nekolika saopštenja su slata pisanim medijima, nijedno nije objavljeno. I stanari te zgrade u beogradskom predgrađu su izgubili poverenje u medije.
Godinama se broj problema sa postojanjem te čudne zajednice u stanu u prizemlju zgrade povećavao, a onda je ovog proleća došao još jedan. Posle brojnih pasa, mačaka, dotična vlasnica stana je kod sebe primila i jednog beskućnika. No, nije to tek beskućnik, već lice sa zatvorskim stažom. On je pretio nekim stanarima, pa je pozvana policija. Priveden je i pušten istog dana. Strah i strepnje stanara su narasle shodno okolnostima. No, istini za volju, nakon tog ispada, dotični novi stanovnik tog stana u prizemlju se umirio.
A onda su došla nova iskušenja. Jednog lepog majskog dana počela je da se pred zgradom podiže skela zbog izolacije pojedinih stanova. Sve bi to bilo uobičajeno da se među radnicima nije pojavio i dotični beskućnik. Neko od stanara je obavestio šefa gradilišta o njegovom prestupu, na šta je ovaj lakonski odgovorio da on sve prati i kontroliše, te da se dotični neće približavati zgradi i stanovima, pogotovo onih stanara kojima je pretio. No, dogodilo se upravno suprotno. On ne samo da se pridružio radnicima na skeli lice uz lice sa stanovima ljudi kojima je pretio, već se kreće po tom inprovizanovom prostoru već određeni broj dana.
Kome se žaliti? Policija neće reagovati dok se nešto ne dogodi. Komunalna se redovno oglušuje. Građevinska inspekcija je poznata po svojoj neažurnosti i potplativosti. Postoji li institucija u državi Srbiji kome stanari ove zgrade mogu da se obrate radi svoje primarne zaštite, pošto od sekundarne, a to je zaštita od smrada, buke i zaraze, zaštita očigledno ne postoji?
U Harmsovim „Slučajevima“ mogli smo da se upoznamo sa raznim apsurdnim smrtima. Možda se ovaj slučaj neće završiti ničijom smrću, ali je već toliko apsurdno da nema dalje.
Autor teksta poznat redakciji
