Jedna od najvećih iluzija je da čovek može biti slobodan u duši pod diktatorskim režimom. Mnogi ljudi se i dalje tako zavaravaju, ne shvatajući da su sve države sveta postale manje-više totalitarne. Na ulicama se ori sa razglasa, zastave se vijore sa krovova, policajci s mašinkama vrebaju na svakom koraku, lice Vođe, metar i po široko, posmatra sa svakog reklamnog panoa; ali, na tavanima, pritajeni neprijatelji režima beleže svoje misli u savršenoj slobodi – uzaludno je nadati se da bi takva zamisao mogla da uspe. A još je gore verovati da u ovom trenutku diktatura postoji samo u zemljama kao što je Nemačka.
Zašto je ta zamisao osuđena na neuspeh? Zato što savremena diktatorska društva, za razliku od drevnih tiranija, ne ostavljaju narodu nimalo vazduha. Nije im dovoljno samo da uguše slobodu izražavanja, već se trude da svojim vaspitnim metodama ubiju i svaku želju za slobodom. Ali nema veće zablude od one da je čovek samostalna jedinka. Prikrivena sloboda u kojoj navodno možete da uživate pod despotskom vlašću je besmislena, jer vaše misli nikada nisu potpuno vaše. Filozofima, piscima, umetnicima, pa čak i naučnicima, potrebni su ne samo ohrabrenje i publika, nego i stalan podstrek drugih ljudi. Gotovo je nemoguće misliti bez razgovora. Da je Defo zaista živeo na pustom ostrvu, ne bi mogao da napiše Robinzona Krusoa, niti bi hteo. Oduzmite čoveku slobodu govora i njegova kreativnost će nestati. A kad se Evropa konačno probudi, verujem da ćemo se iznenaditi koliko je malo toga vrednog napisano – čak i dnevnika – u tajnosti, za vreme diktature.
Tribjun: „Kako mi volja“, 1944.
Džordž Orvel: U utrobi kita, eseji, priče, članci Str. 109-116, Lom, Beograd 2016. izabrala i prevela s engleskog Mirjana Radmilović
Izvor: Makorekonomija
