Piše: Dragan Uzelac
Poslednjih godina boravka u Bitls Harison je sve više pokazivao i razvijao sopstveni, osobeni kantautorski talenat i kreativnost. Pored niza vanvremenskih, već pomenutih pesama, kao i nepomenutih, ništa manje izvrsnih kantautorskih bisera: „Think for Yourself“, „I Need You“, „You Like Me Too Much“, „If I Needed Someone“, „Blue Jay Way“, „Only a Northern Song“, „It’s All Too Much“ ili „Old Brown Shoe“ – budućih rokenrol klasika, on se okreće stvaranju avangardne muzike. Novembra 1968. objavljen je Harisonov prvi nezvanični solo-album Wonderwall Music, kolekcija orijentalne muzike za psihodelični film Wonderwall (krajem 1967. godine, filmski reditelj Joe Massot, koji je upoznao Bitlse na snimanju filma Help!, pitao je Džordža hoće li komponovati muziku za film koji snima i koji će se zvati „Wonderwall“).
Masot je prvobitno želeo da Bee Gees komponuju muziku za njegov film o usamljenom profesoru, kojeg glumi irski glumac Džek MekGovran, koji ugleda, a zatim postane opsednut svojom prelepom komšinicom, modelom magazina Vogue po imenu Peni Lejn, koju glumi Jane Birkin.
S obzirom na potpunu umetničku slobodu da komponuje šta god želi, Džordž je ugrabio priliku da zapadnu publiku dodatno edukuje o indijskoj muzici), a nedugo zatim i album Electronic Sound (1969), eksperimentalni album atmosferskih smetnji i drugih oblika muzičke tehnologije snimljen pomoću Mug sintisajzera (prva strana ovog avangardnog albuma, snimljena februara 1969. u Harisonovoj kući u Ešeru, Sari, Engleska, zvala se „Under the Mersey Wall“ i odnosila se na reku na kojoj je izgrađen grad Liverpul, dok je druga strana snimljena nešto ranije, novembra 1968. u Los Angeles, SAD, pod nazivom „No Time Or Space“). Bio je to lagani uvod u ono što će uslediti 1970. godine, nakon raspada Bitlsa, prvi zvanični Harisonov solo-album ‒ i to kakav!
Harison kreativno eksplodira na trostrukom solo-albumu All Things Must Pass (1970), koji se sastojao od dve ploče njegovih pesama, uglavnom ostavljanih po strani u vreme rada sa Bitlsima, i jedne ploče snimljene sa prijateljima poput benda Delaney & Bonnie, Eric Claptonom, Ringo Starrom, Billy Prestonom i Klaus Voormannom. Bila je to niska bisera, poput „My Sweet Lord“, „What Is Life“, „Hear Me Lord“, „Beware of Darkness“, „Isn’t It a Pity“, „I’d Have You Anytime“ (napisana s Bob Dylanom), „If Not for You“ (obrada Dilanove pesme), „Let It Down“, „Run of the Mill“, „Awaiting on You All“, „The Art Of Dying“…
U Indiji Džordž je postao fasciniran bogom Krishnaom, koji je uvek bio okružen mladim devojkama, i vratio se želeći da bude neka vrsta Krišne, duhovno biće s mnogo konkubina. On je zapravo tako rekao. I nijedna žena nije bila izvan granica. Možda bi bilo drugačije da sam bila jača, samouverenija osoba: mogla sam pretpostaviti da je svojom neverom bio samo dečak i da će to preboleti, da to ne znači da me ne voli, ali moj ego je bio previše krhak i nisam to mogla videti kao ništa drugo osim izdaje. Osećala sam se nevoljeno i jadno, tužne su reči Pattie Boyd Harison.
Ono što je naučio o indijskoj duhovnoj kulturi zadivilo ga je. Za razliku od institucionalnih religija koje se jedva podnose, ovde je postojao pogled na svet koji je obuhvatao sve i svakoga. Sva su živa bića večne duše, sastavni delovi Boga, navodi se u hinduističkim tekstovima. Naš je ovozemaljski zadatak spoznati tu božanstvenost. Ovo je, kaže hinduistička tradicija, Sanatana Darma, večna religija, koja prebiva u svim bićima. Godine 1968. nagovorio je svoje kolege iz Bitlsa i njihove partnerke da se pridruže njemu i njegovoj tadašnjoj ženi, modelu Peti Bojd, na povlačenju u ašram Maharishi Mahesh Yogija u Rishikeshu. Dani Bitlsa u Rišikešu sastojali su se od ležernog doručka, jutarnjih časova meditacije do ručka, slobodnog vremena poslepodne, a ponekad čak i do tri sata meditacije uveče. Džordž i njegovi prijatelji otkrili su kako se njihova kreativna energija pojačala u mirnoj atmosferi duhovnog hinduističkog utočišta. U Rišikešu su Bitlsi komponovali više od četrdeset pesama. Mnoge su snimljene na legendarnom Bitls (Belom albumu, 1968), a druge će se pojaviti na njihovom poslednjem LP-ju, Abbey Road. Svi su cenili vreme koje su proveli u Indiji, ali Džordž je bio taj koji je shvatio da je ovo njegovo stvarno životno usmerenje, duhovni životni put da dublje pronikne u indijska hiljadugodišnja učenja i shvati svoj večni odnos s Božanskim.
Nakon povratka u London iz Indije, znakovi Džordžove predanosti jogi i meditaciji ispunili su njegov dom. Tamjan je zasladio vazduh. Na kaminu nalazio se mali oltar. Slike omiljenih učitelja i slike božanstava iz indijskih svetih spisa ukrašavale su zidove: Lakšmi, boginja sreće; Ganeša s glavom slona; Krišna se igra sa svojim prijateljima u selu pastira Vrindavan. Džordž je indijsku teologiju smatrao uzbudljivom i senzualnom, ispunjenom meditativnom muzikom, ukusnom hranom, neverovatnim pričama o večnim svetovima i svim zadovoljstvima kojima se novopridošlica na duhovnom putovanju može nadati.
Jugoslovenski Dilan – narodnim melosom oplemenio muziku Bitlsa
Kako se kaže: biti u svetu, ali ne od sveta. Možete otići na Himalayas i potpuno ih propustiti, a možete biti zaglavljeni usred Njujorka i biti vrlo duhovni… Većina ljudi misli da ćemo svi biti u redu kad se svet sredi. Ja ne vidim tu situaciju kako dolazi. Mislim da se jedan po jedan svi oslobađamo lanaca u koje smo se okovali. Ali ne mislim da će se iznenada dogoditi neka magija i da ćemo svi biti oslobođeni jednim potezom.
Džordžovo duhovno putovanje nije bilo nimalo lako. Njegova supruga Peti ga je na kraju ostavila, u velikoj meri jer je njegova predanost Bogu postala jača od predanosti njihovom partnerstvu. Obožavaoci su ga ismevali jer je svoju veru izneo na pozornicu i podsticao ih da pevaju „Hare Krišna“! U kasnijim godinama, Džordž se povukao iz svoje uloge popularne, slavne ličnosti u život skromnog vrtlara. Imao je veliko zadovoljstvo da obrađuje zemlju, sadi grmove jasmina i vraća svoje zapušteno imanje u Friar Parku u stanje lepote.
Radije bih bio jedan od Božjih sledbenika nego jedan od takozvanih zdravih ili normalnih ljudi koji jednostavno ne razumeju da je čovek duhovno biće, da ima dušu.
Džordž nikada nije prestao da stvara muziku ili da pokušava da pošalje duhovnu poruku u svet. Ali ti su mu se pozivi u kasnijim godinama činili manje hitnim nego što su mu bili kao mladiću. Jednom je opisao sebe kao nekoga ko se popeo na vrh materijalnog sveta, a zatim pogledao i otkrio da se s druge strane nalazi mnogo više. Tamo, s druge strane materijalne planine, bio je zov njegovog večnog jastva i njegovog odnosa s Božanskim.
Njegov sin Dhani Harison rekao je: „Znate, pročitao sam njegovo pismo majci koje je napisao kad je imao dvadeset četiri godine. Bio je na turneji ili negde drugo kad ga je napisao. U osnovi kaže: Želim biti samorealizovan. Želim pronaći Boga. Ne zanimaju me materijalne stvari, ovaj svet, slava – idem za pravim ciljem. I nadam se da se ne brineš za mene, mama. Napisao je to kad je imao dvadeset četiri godine! I to je u osnovi bila filozofija koju je imao do dana kada je umro.“
U „The Art of Dying“ Harison nas podseća da je smrt najveća životna prilika. Dolazi vreme kada svako od nas mora napustiti ovaj materijalni svet, a nikakva molitva i nauka ne mogu nas zadržati ovde ‒ ali ono što uistinu jesmo ne prestaje da postoji. Bhagavad Gita uči da nikad nije bilo vremena kada ja nisam postojao, ni vi, ni svi ovi kraljevi, niti će u budućnosti iko od nas prestati da postoji.
„The Art of Dying“ je jedna od pesama koje je Harison počeo da piše u vreme Bitlsa. Reč je o periodu u kojem je krenuo putem hinduizma (1966), duhovnosti i drugih aspekata indijske kulture.
„Kao deca, uvek smo bili podsticani da sami saznamo u šta verujemo i šta je ispravno, a šta pogrešno“, seća se Džordžova sestra Luiz Harison. „Naša porodica bila je katolička, ali uvek smo imali globalan pogled. Bili smo duhovni, a ne religiozni kao takvi. Džordž se nije promenio kao osoba nakon što je otišao u Indiju; bio je isti kao što je uvek bio. Ali postao je strastveni apostol onoga što je tamo pronašao i silno je želeo da širi tu poruku.“
Harison se u ovoj numeri bavi temom reinkarnacije (učenjem o ponovnom ili neprestanom vraćanju duha ili duše u telo nakon smrti, koje potiče iz Upanishads, tekstova starih indijskih mudraca) i ljudskom potrebom da se izbegne ponovno rođenje, ograničavanjem radnji i misli koje dovode do povratka nečije duše u drugom, zemaljskom obliku života. Bio je to deo priče o njegovom duhovnom putu, trenutku kada je odbacio uzimanje LSD-a i posvetio se putu prosvetljenja koji vodi kroz meditaciju i hinduizam.
Doći će vreme kada ćemo svi morati otići odavde
There’ll come a time when all of us must leave here
Tada sestra Marija ništa ne može učiniti
Then nothing sister Mary can do
Zadržaće me ovde s tobom
Will keep me here with you
Kao ništa u ovom životu što sam pokušavao
As nothing in this life that I’ve been trying
Ne bi moglo biti jednako ili nadmašiti umeće umiranja
Could equal or surpass the art of dying
Veruješ li mi?
Do you believe me?
Doći će vreme kada će sve tvoje nade izbledeti
There’ll come a time when all your hopes are fading
Kada stvari koje su izgledale tako jednostavno
When things that seemed so very plain
Postanu strašan bol
Become an awful pain
Traganje za istinom među lažima
Searching for the truth among the lying
I odgovor stiže kada naučiš umeće umiranja
And answered when you’ve learned the art of dying
Ali ti si još uvek sa mnom
But you’re still with me
Ali ako to želiš
But if you want it
Onda to moraš pronaći
Then you must find it
Ali kad ga pronađeš
But when you have it
Više neće biti potrebe za tim
There’ll be no need for it
Doći će vreme kada će se većina nas vratiti ovde
There’ll come a time when most of us return here
Vraćeni našom željom da budemo
Brought back by our desire to be
Savršen entitet
A perfect entity
Proživljavajući milion godina plača
Living through a million years of crying
Sve dok ne shvatiš umeće umiranja
Until you’ve realized the art of dying
Veruješ li mi?
Do you believe me?
„Kad umrem, želim biti potpuno svestan Boga, želim biti potpuno miran i ne želim se bojati smrti.“
Na kraju, život se nastavlja u vama i bez vas. Samo verujem da je ovo samo jedan mali delić; fizički svet je samo jedan mali deo svemira. Tako da, na kraju, to zapravo i nije toliko važno.
Izvor: Fenomeni
