Piše: Mirjana Sretenović
Stevan Sremac veoma je poštovao kralja Milana, dok je sa podsmehom gledao na Pašićevu politiku. Strastven, povremeno i ostrašćen, ali upućen i nikad ravnodušan, bio je otvoren za razgovor i sa neistomišljenicima, kaže istoričarka Ivana Spasović, autorka knjige o ovom piscu.
Stevan Sremac nije odoleo da svoje priče „lamira” istorijom. „Pop Ćira i pop Spira” obiluju takvim primerima. Homerovi junaci i više starih slavnih antičkih ličnosti našlo se u „Ivkovoj slavi”, „Božićnoj pečenici”, „Kir Gerasu”, „Čiča Jordanu”, Valenštajn i Luter u „Secessio plebis”, Anri Četvrti u „Pazaru za staro”, Luj Četrnaesti u „Pogrešno ekspedovanom amanetu”, velikani Francuske revolucije u „Limunaciji na selu” i „Maksimu”.
Stoga ne čudi što se istoričar dr Ivana Spasović zainteresovala da istraži jednu literarnu temu i napiše knjigu „Zar već! Istina o Stevanu Sremcu”, koja je nedavno objavljena u izdanju kuće „Mali Nemo”.
Sremčev opus posredno je uticao da se naša sagovornica pretežno posveti 19. veku. U magistarskoj tezi i doktorskoj disertaciji bavila se Banatskom vojnom granicom, potom i istorijom prosvete, a iz tih istraživanja proistekle su biografije izuzetnih, do sada neistraženih ličnosti, uglavnom žena.
Stevan Sremac neretko se pojavljivao kao izvor, dopuna saznanja, ili učesnik pojava o kojima je pisala. Osećaj da Sremčev život pleni vrlinom, karijerom pisca i profesora istorije, kao i zdravim, jasnim i smelim stavovima, naveo je Ivanu Spasović, profesorku Šeste beogradske gimnazije i Fakulteta za kulturu i medije, koja je do sada napisala 16 knjiga, da se upusti u njegovo proučavanje.
Kako su se Sremčevi politički stavovi odrazili na njegovo delo?
Po političkom uverenju Sremac je bio liberal i ta pripadnost odrazila se na njegovo delo, uglavnom kroz „Raboše” i „Članke”, kao i u romanu „Vukadin” – svojevrsnoj društvenoj istoriji Srbije 19. veka.
U pripoveci „Jusuf-agini politički nazori” Sremac donosi pohvalu kralju Milanu Obrenoviću (1868–1889), nemoćnu i pred nerazumevanjem savremenika i pred ideologijama 20. veka. Sremac je veoma poštovao kralja Milana i poredio ga je sa Šekspirovim kraljem Lirom. Dopadalo mu se to što Niš gaji zahvalnost prema vladaru koji je, posle srpsko-turskog rata 1876–1878, u kojem je i sam Sremac učestvovao, i Berlinskog kongresa, proširio Srbiju na jugoistočne okruge, uprkos ruskom pokušaju Sanstefanskog mira. Sa podsmehom je gledao na licemerje, neznanje u parlamentu i javnom životu, kao i na Pašićevu unutrašnju i spoljnu politiku. Prilog razotkrivanju radikala je i „Razgovor kalemegdanskih bista”, a još otvorenije brojni tekstovi koje je Sremac objavio u novinama. U Kraljevini Srbiji štampa je bila slobodna: „Srpska nezavisnost”, „Srpska zastava”, „Videlo”, „Nedeljni pregled”, „Samouprava”, „Odjek”, „Radenik”, „Stara Srbija”, „Red” – predstavljali su sve četiri političke ideje, liberalnu, konzervativnu, radikalnu i socijaldemokratsku, a čitani su i „Zastava”, „Branik”, „Srpski narod” i drugi listovi Srba u Ugarskoj. Strastven, povremeno i ostrašćen, ali upućen, pozvan i nikad ravnodušan, Sremac je bio otvoren za razgovor i sa neistomišljenicima.
Istražili ste piščeva pisma, ali i manje poznata dela…
Pisma su dragocen izvor za njegovu biografiju. Dopisivao se s porodicom, prijateljima, kolegama. Rano je ostao bez roditelja, majke Katarine i oca Avrama, pa je posebnu ulogu u njegovom životu imao ujak Jovan Đorđević, profesor latinskog jezika, osnivač SNP-a i Narodnog pozorišta u Beogradu, pisac teksta himne „Bože pravde”. Izvore o poreklu, detinjstvu i školovanju pronašla sam u Istorijskom arhivu Senta, a one o kasnijem dobu u arhivima u Nišu, Pirotu i Arhivu SANU u Beogradu, kao i u novinama.
Kao profesor istorije službovao je u Nišu, Pirotu i Beogradu, te bih izdvojila da manje poznata pripovetka „Ideal”, o ljubavi Jelene i profesora Nenada, iz knjige „Dim u dim”, podseća na Sremčeve pirotske godine i možda je autobiografska. Profesorski poziv video je kao uzvišen i sav mu se davao. U osvrtima na udžbenike, koji bi i danas mogli da se primene, ukazivao je na dobre primere, a kritikovao nepotrebnu glomaznosti, nejasan stil i pogrešne načine prenošenja znanja. Napisao je: „Učitelji zaboravljaju da se čovečanstvo vaspitavalo i vaspitava najpre lepotom i dobrotom, pa tek onda naukom. Nama treba lepota. Mi ne radimo ništa da kod omladine izazovemo osećanje lepote, taj most preko koga se dolazi do dobrote.” Kao student Velike škole, Sremac je 1874. postao prvi dobitnik Svetosavske nagrade koju je ustanovio knez Milan Obrenović. Tema nagrađenog rada bila je: „Društveno stanje Srba u srednjem veku, prema pisanim spomenicima i narodnim pesmama”.
Sremčev humor, ponekad ironičan, uvek je donosio nadu?
Njegovi junaci su iz Vojvodine, Niša, Beograda, zapadne Srbije; vrline i mane, radosti i sete, selo i grad, obrise i odjeke turskog i dolazak novog doba, pejzaže, puls 19. veka, godišnja doba, muziku, mentalitete, naravi, intime – sve je to Sremac sagledao nenadmašno. Od frajlice Jule – oličenja vrlina, njene koketne drugarice Melanije, i njihovih, različitih boja i krojeva, ali svakako modernih, haljina – do ljudi sa dna socijalne lestvice. Od romantične seoske idile, oskrnavljene ženskim spletkama, koje Sremac i osuđuje i razume, do neostvarenih ljudi, ili onih čije su ljubavi neuzvraćene. Naspram opisa ulica, bogatih imanja i dvorišta, čistih kuća, otmenog nameštaja, sjajnog escajga, mirisa i ukusa trpeza – kafana kao pozornica. Nasuprot nežnosti, humoru, i satiri – ogorčenje i ganutost. Kada je ismevao slabosti i greške, činio je to iz najvišeg morala i rodoljublja. Pisao je kao sentimentalan čovek, istoričar i poznavalac psihe, erudita, čovek istine i pravde, lepote koju je nosio i nalazio. Sve to ljupko i nenametljivo, duhovito i gospodski, slobodno.
Dmitrij Lihačov, prorok koji je upozoravao na duhovnu propast
Pišete da se muzika pojavljuje u gotovo svakom njegovom delu…
Cenio je lepu pesmu i dobru svirku, posebno flautu i harmoniku. Lumperaje i bahatost nije voleo, imao je odijum prema svemu neumesnom, preteranom i suvišnom. Njegova pesma bila je „Grana od bora pa kraj mora”. Voleo je i „Rod rodila kruška ranka”, „Ao, Bosno, sirotice tužna”, „Sećaš li se onog sata”. Roman „Pop Ćira i pop Spira” obiluje muzikom (sećanja pop Spire na pesme iz mladosti, Šacine uz tamburu, „Ja sam curu molio” u najavi jednog od poglavlja, Perino pojanje, Melanijine pesme za klavirom i Jucine setne itd). Sremac kaže: „Jula je volela Niči, niči, krine beli, Melanija Ko je, srce, u te dirn’o, „a od nemačkih sve neke u kojima se izlaže prezrenju muški pol i pita se šta će on na svetu”. U dramatizacijama Soje Jovanović mnoge od tih melodija oplemenile su film i seriju.
Kako je izgledao poslednji ispraćaj u Beogradu…
Kao i na svakom raspustu, u leto 1906, Sremac je otišao u Sokobanju, da se odmori, druži s prijateljima i da na miru spremi pristupnu akademsku besedu (u februaru je izabran za člana SKA). Bio je zdrav i ništa nije slutilo na zlo, a onda je 25. avgusta 1906. ubod na ekser doveo do sepse i smrti. Vest o njegovom odlasku izazvala je nevericu i tugu. Kovčeg je prevezen od Sokobanje do Aleksinca, pa vozom do Beograda. Sprovod je krenuo u 14.30 i kretao se putanjom: Železnička stanica, London, Knez Mihailova, Kralja Petra, Saborna crkva u kojoj je održano opelo.
Trebalo je da kod Saborne crkve govori Simo Matavulj, ali on nije došao iz Sremskih Karlovaca, pa je, u ime SKA govorio Giga Geršić, zatim sveštenik Velimir Marković, a došao je i Laza Kostić. Povorka je nastavila pored Kalemegdana i Realke (danas Pedagoškog muzeja) pa pored Pozorišta, gde je govor održao Branislav Nušić, preko Terazija, do Novog groblja i porodične grobnice Jovana Đorđevića.
Ceo Beograd se slio na ispraćaj Stevana Sremca, mnogo venaca je položeno. Novinar „Politike” pitao se da li su ga svi ti ljudi čitali, znaju li njegove istorijske pripovetke: Vojislav Travunjanin, Časlav, Vladimir, kralj dukljanski, Rastko, ili niz njegovih humorističkih spisa: Ivkova slava, Vukadin, Kir Geras. Da li su baš svi znali za njegovu skromnost, povučenost, skoro do stidljivosti, štedrost njegovu kao darodavca?
Dva dana posle sahrane, Nušić se u „Politici” našalio da bi, da je mogao, Sremac učinio da govornici ne znaju koji je njegov grob. Knjiga „Zar već! Istina o Stevanu Sremcu” u naslovu i naslovnoj strani sadrži završne reči i prizor romana „Pop Ćira i pop Spira”. U taj dirljivi uzdah sveštenika Pere stala je istina o prolaznosti, pogrešnim odlukama, strahu, mašti koja se opire javi. I pitanje: koga bi veliki Sremac pridružio Juci i Melaniji, Zoni i Manetu, Ivku i ostalim svojim junacima da je, kamo sreće i pravde, poživeo duže?
Izvor: Politika
