Rusija, ili zvanično Ruska Federacija, jeste malen dio zemaljskoga šara, ali bez kojeg ne bi moglo biti toplo u domovima, stomacima i novčanicima bar za polovinu svjetske populacije.
Kada se, dakle, razgrne zapadnjačka propagandna histerija i kada se otkloni amalgam istorijske i nacionalne retorike u Rusiji, lako se uvidi da i ovaj multiplicirani rusko-ukrajinski rat nije ništa drugo nego bitka za privredne resurse.
Često se Rusija targetira kao jedan od najvećih izvoznika nafte i gasa, ali ne treba previđati da je Rusija prvenstveno poljoprivredni gigant. Da li je potrebno reći, ne trguje samo onaj što prodaje − valjda se i kupac nešto pita.
Evropa, recimo, više od trećine neophodnog gasa i oko četvrtinu potrebne nafte dobija iz Rusije. Dakako, imaju Evropljani alternativu, mogu te energente kupiti i na drugim tržištima, ali po drastično većoj cijeni, što neizostavno donosi i veću inflaciju za evropske domove. No, dugo je do zime, odnosno, dugo je do evropskog obrta u empatiji. Istorijski gledano, zima jeste najvjerniji ruski saveznik.
No, da se vratim hljebu.
Na berzi žitarica u Čikagu stanje i dalje jeste dramatično. Kako bi rekao Miodrag Pavlović, „dok drugi čitaju novine / ja čitam cene“, „ruka se primiče robi / drhti od želje“, a „cene skaču / iznad hranljive suštine“. Avaj, cijena žitarica dostigla je maksimum u posljednjih 13 godina.
U zbiru, Rusija i Ukrajina čine 30 odsto svjetskog izvoza pšenice, skoro petinu trgovine kukuruzom i čak 80 odsto izvoza suncokretovog ulja. Naravno, maslinovo ili kokosovo ulje jeste zdravije ali i znatno skuplje. Obje zemlje su osnovni dobavljači žita za Bliski istok i Jevropu. Turci i Egipćani bez Rusije teško mogu umijesti hljeba. Čuli ste, vjerujem, racionalni stav Turske: „Nećemo okrenuti leđa ni Rusiji ni Ukrajini“. Da to prevedemo, nećemo okrenuti leđa sami sebi. Egipat – sve što je neki dan mogao jeste da poništi tender za nabavku pšenice… Nije baš isto kao sa Rusima.
Kina? Dabome, mnogoljudna zemlja, ukinula sva moguća ograničenja na uvoz pšenice iz Rusije. I više od toga, sada žito nasušno iz cijele Rusije može u Kinu. Doskora je moglo stići samo iz sedam ruskih regiona.
Meksiko, Brazil, Venecuela, Nikaragva, Peru…
U ukupnoj svjetskoj proizvodnji aluminijuma Rusija učestvuje sa mizernih 6 odsto, no estetska pažnja raste kada se ima u vidu da Sibir skriva najveće zalihe dijamanta na planeti, a da jedna ruska korporacija proizvodi više od četvrtine dijamanata u svijetu. Provjerite, jednogodišnja prodaja ruskih dijamanata veća je od dvogodišnjeg (ukupnog) budžeta Crne Gore. Ali, još to nije podatak koji bogzna impresionira, stoga valja zanati da zalihe sibirskih dijamanata jesu dovoljne za narednih 3 000 godina.
Milorad Durutović
