Piše: Ana Otašević
Nikola Sarkozi je kao ministar unutrašnjih poslova 2005. obećao Francuzima da će „počistiti“ predgrađa od prestupnika, što se dopalo glasačima koji žele da vide manje migranata iz Severne Afrike u Francuskoj. Kao predsednik, bio je beskompromisan kada su u pitanju privilegije: „Ako je gazda bitanga, treba ga tako i tretirati. Još gore je biti bitanga na vrhu lestvice.“
Čvrsta uverenja ga nisu napustila ni kasnije, kada je na Tviteru iznosio svoje poglede o pravosuđu: „Kada se neki pojedinac po sedamnaesti put nađe pred sudom, trebalo bi da bude kažnjen za sve što je počinio.“ Kao predsednik nekad najveće desničarske partije, UMP, zatražio je da se „ne skraćuju kazne za sve koji idu u zatvor na više od šest meseci“, kao i da nema „automatskog pomilovanja“.
Tako je govorio Sarkozi dok je bio na vrhu države. Danas, nakon što ga je sud osudio na zatvorsku kaznu od pet godina, jednako je odlučan: „Nevin sam, ova nepravda je skandal“, poručio je po izlasku iz sudnice 25. septembra, nakon što mu je izrečena presuda za „udruživanje radi izvršenja krivičnih dela“ u cilju nezakonitog finansiranja njegove pobedničke kampanje za predsedničke izbore 2007. godine od strane libijskog lidera Moamera el Gadafija. Sud ga je proglasio krivim jer je „dopustio svojim bliskim saradnicima“ da sa tim ciljem pregovaraju sa libijskim vlastima.
Izvršenje presude je odloženo na mesec dana, ali Sarkozi neće moći da izbegne zatvor uprkos žalbi koju su njegovi advokati podneli. „Ono što se danas dogodilo je krajnje ozbiljno za vladavinu prava, za poverenje u pravosuđe“, izjavio je pred buketom kamera, kao nekada kada je bio ministar policije. „Mržnja zaista nema granica. (…) Oni koji me mrze do te mere misle da će da me ponize. Ali danas su ponizili Francusku, predstavu o Francuskoj. Ako je neko izdao Francusku, to nisam ja, to je ova neverovatna nepravda kojoj ste upravo prisustvovali“, poručio je pozivajući Francuze da se stave u njegovu odbranu.
Libijska veza
Sarkozi sebe predstavlja kao novog Drajfusa, žrtvu gnusne zavere koja je skovana iz političkih motiva. Umesto Drajfusu, Sarkozi je bliži Donaldu Trampu u svom pokušaju da stvori medijsku sliku drugačiju od činjenica koje je sud utvrdio – da su se dvojica njegovih najbližih saradnika, direktor kabineta Klod Gean i ministar bez portfelja Bris Ortefe, sastali u njegovo ime i pod njegovim autoritetom sa Abdulahom al Senusijem, zetom Moamera el Gadafija i šefom vojne libijske obaveštajne službe, u jesen 2005. u Tripoliju.
Drugi čovek libijskog režima je u to vreme označen kao međunarodni terorista od francuskih vlasti, koje su ga 1999. osudile na doživotnu robiju zbog uloge u obaranju aviona DC-10 francuske kompanije UTA iznad Nigera 1989. godine, u kojem je poginulo 170 putnika. Cilj atentata je bio da se oslabe francuski interesi u Africi, jer je Francuska podržavala Čad u ratu protiv Libije.
Sud u Parizu je u ovom susretu Sarkozijevih saradnika sa Al Senusijem pronašao koruptivni pakt sa ciljem sticanja finansijske podrške od Gadafija za Sarkozijevu predsedničku kampanju 2007. Zauzvrat su se Francuzi obavezali da će da razmotre krivični status Gadafijevog zeta.
Sud je utvrdio i da su pronađena sredstva koja su Libijci uplatili za finansiranje kampanje – šest miliona evra – stizala iz tri različita kanala ljudima bliskim Sarkoziju, da je neprijavljeni novac kružio Francuskom, uključujući i u predsedničkoj kampanji, ali da ne može sa sigurnošću da se utvrdi da li potiče od Gadafija, zbog čega je odbačena optužba za korupciju.
U presudi se pominju i političke posledice „dela čija je težina takva da narušava poverenje građana u one koji ih predstavljaju, a koji bi trebalo da deluju u interesu svih, ali i u interesu same institucije Republike“.
Duga istorija osuda
Ovo nije prvi put da je Sarkozi osuđen na zatvorsku kaznu, njegove nevolje sa pravosuđem počinju pre više od deset godina. Bivši predsednik je već bio osuđen u „aferi Bizmut“ zbog mita, korupcije i zloupotrebe položaja, jer su on i njegov advokat pokušali da podmite sudiju Gilbera Azibera da im da tajne informacije iz druge istrage protiv bivšeg francuskog lidera. Zbog toga je na suđenje za libijsku aferu dolazio sa nanogicom.
Njegovi politički protivnici sa neskrivenom ironijom podsećaju na slogan desničarske Republikanske partije (naslednika UMP-a), „Francuska poštenih ljudi“, koji je pratio predsedničku kampanju njihovog kandidata Fransoa Fijona 2017. godine. Iako je bio favorit za novog šefa države, nekadašnji premijer u vreme kada je Sarkozi bio predsednik izgubio je šanse u trci protiv Emanuela Makrona i Marin Le Pen, kada je izbio skandal koji je uništio njegovu političku karijeru.
Francuski satirično-politički list „Okovani patak“ je tada otkrio da je Fijon godinama plaćao svoju suprugu za fiktivni posao parlamentarnog asistenta od novca iz državne kase. Predsednički kandidat je tada govorio nešto slično kao danas Sarkozi, da „u pitanju nije njegova ličnost, već sama demokratija“.
Kasnije je optužnica protiv njega proširena i na njegove sinove, a 2020. mu je izrečena kazna od pet godina zatvora uz novčanu kaznu zbog zloupotrebe javnih sredstava, proneveru i prikrivanje pronevere, koja je potom smanjena na godinu dana zatvora i kućni pritvor sa nanogicom i novčanu kaznu od 375.000 evra.
Pre Sarkozija i Fijona pred sudom se našao i Žak Širak, koji je osuđen na dve godine zatvora uslovno zbog pronevere javnih sredstava i zloupotrebe poverenja nakon što mu je istekao predsednički mandat. Presuda se odnosila na desetine fiktivnih radnih mesta u gradskoj upravi za koja su novac primali ljude iz njegove stranke, u vreme kada je bio gradonačelnik Pariza.
Sarkozijev slučaj je ipak poseban, jer će biti prvi bivši predsednik Francuske koji će otići u zatvor. On nije osuđen zbog korupcije jer nije bilo direktnog dokaza da je lično profitirao od libijskog novca, već za delo zbog koga su pali mnogi prestupnici iz predgrađa koje je nekad želeo da počisti šmrkovima. Za razliku od dilera iz blokova, njegovo zločinačko udruživanje imalo je međunarodne posledice.
Gadafijevi šatori ispred Jelisejske palate
Nekoliko meseci nakon što je 2007. postao predsednik Francuske, Sarkozi je dočekao libijskog vođu u Parizu. Ova poseta predstavljena je kao znak obnavljanja veza dve zemlje kojoj je prethodilo posredovanje tadašnje Sarkozijeve supruge, Sesilije Sarkozi, u oslobađanju bugarskih medicinskih sestara i palestinskog lekara koje je Libija zatvorila pod optužbom da su u bolnici zarazili decu virusom HIV-a.
Poseta koja je trebalo da traje tri dana produžila se na pet, što je neuobičajeno za posete lidera nekoj zemlji. Upamćena je po skandalu sa beduinskim šatorima ispred Jelisejske palate, u kojima je Gadafi boravio u toku posete. Primljen je sa svim državnim počastima, uključujući i vojnu paradu na Jelisejskim poljima, posetu državnim institucijama i Luvru, gde je imao poseban protokol.
Novinari su s nevericom pratili njegovo kretanje po Parizu koje je ličilo na turističku posetu uz izuzetne mere bezbednosti. Članovi vlade su saginjali glavu i uglavnom gunđali sebi u bradu. Samo je mlada državna sekretarka za ljudska prava, Rama Jad, izrazila opšte uverenje da je Francuska „prostrla crveni tepih krvniku“, misleći na atentate i masakre sa kojima je Gadafi dovođen u vezu.
U toku njegove posete potpisani su ugovori o nuklearnoj energiji, vojnoj saradnji i prodaji oružja, kao i memorandum o kupovini Rafala, francuskih vojnih aviona. Uprkos rezigniranoj javnosti, Sarkozi je ovu posetu predstavio kao veliki politički uspeh Francuske u normalizaciji odnosa sa Libijom i njenom približavanju Evropi. Isticao je značaj potpisanih ugovora vrednih deset milijardi evra za francuska preduzeća i „hiljade radnih mesta za Francuze“. Opozicija je uzvratila da se „prostituiše“ zbog ugovora.
Uništavanje Libije
Ovi poslovi, međutim, nikada nisu realizovani. Četiri godine nakon Gadafijeve posete Parizu, Sarkozi je predvodio inicijativu bombardovanja Libije od strane NATO-a, da bi se navodno sprečio „genocid“ koji se spremala da počini libijska vojska koja se približavala Bengaziju, centru ustanka protiv Gadafija koji je počeo u februaru 2011. Francuska je direktno učestvovala u njegovom svrgavanju koje se završilo linčom „vođe revolucije“ u oktobru 2011. od strane lokalnih pobunjenika, koji su napali njegov konvoj uz podršku francuskih borbenih aviona i američkih dronova.
Odmah nakon ubistva Gadafija, njegov sin Saif el Islam prvi put je izneo tvrdnje o finansiranju Sarkozijeve izborne kampanje. U izjavi za Evronjuz i druge medije, rekao je da „Sarkozi prvo treba da vrati novac koji je uzeo od Libije za finansiranje svoje izborne kampanje“. „Mi smo sve finansirali i imamo sve detalje i dokaze. Spremni smo da ih objavimo. Prvi čovek kome je naš režim pomogao bio je Sarkozi. On je od nas primio pomoć, a onda nas je izdao. Mi smo mu pomogli, a on nam je uzvratio bombardovanjem. To je naš prijatelj Sarkozi“, rekao je tada Saif el Islam.
Njegova izjava je kasnije poslužila u istrazi protiv predsednika Francuske, u kojoj su pronađeni dokumenti i svedočenja koja su potvrdila deo ovih navoda. Više svedoka, uključujući i bivše libijske zvaničnike, tvrdilo je da je Libija dala 50 miliona evra za Sarkozijevu predsedničku kampanju. Za ovu istagu su najviše zaslužni novinari francuskog portala Medijapart, koji su godinama prikupljali dokaze u ovoj aferi koja je potom dobila sudski epilog.
Libija je, inače, posle ubistva i svrgavanja Gadafija potonula u haos koji traje i danas.
Odobravanja i kritike
Presuda bivšem šefu države je izazvala buru reakcija u Francuskoj. Dok je za jedne ona primer da je sudstvo nezavisno i odvojeno od države i rezultat višedecenijskih napora da se političari tretiraju kao svi drugi građani, pa makar bili na čelu države, drugi, uglavnom sa desnice, napadaju sudije i govore o ozbiljnom presedanu koji će dodatno poljuljati poverenje građana u one koji ih vode.
Slično je bilo i kada je nedavno Marin Le Pen osuđena zbog lažnih parlamentarnih asistenata iz njene partije koje je plaćao Evropski parlament, što je sprečava da se kandiduje na izborima 2027. Zbog toga danas kritikuje proceduru privremenog izvršenja kazne koja je izrečena sarkoziju a koja se i na nju odnosi. Ankete pokazuju da tri četvrtine Francuza smatra da su izabrani zvaničnici i politički lideri „prilično korumpirani“. S druge strane, sudstvo uživa poverenje manje od polovine građana (44 odsto).
Problem na desnici je što najčešće kritikuju sudstvo kao „suviše blago“ kada su u pitanju kazne za prestupnike migrantskog porekla iz nižih socijalnih slojeva, a kada je reč o privilegovanim Francuzima iz samog srca političkog sistema onda im ne odgovaraju „crvene sudije“ i „suviše stroge“ kazne. Slušajući Sarkozija i Le Penovu, ispada da su „pravi“ Franzuzi ugroženi u sopstvenoj zemlji u kojoj bolje prolaze delikventi „došljaci“.
Medijska ofanziva Sarkozija u danima nakon izricanja presude pokazuje da ipak postoji razlika između prestupnika koji nemaju pristup medijima i onih koji ih koriste kao sredstvo samopromocije. Tvrdeći da je institucija sudstva ugrožena, Sarkozi i njegove pristalice žele da oslabe vladavinu prava.
Sudije u Francuskoj su spremne da mu to ne dozvole. Predsednik pariskog suda, najvišeg suda u zemlji, poručio je da su napadi na sudije, a ne presuda, pretnja pravnoj državi. Tužilaštvo u Parizu je otvorilo dve istrage nakon pretećih poruka upućenih predsednici suda koja je osudila bivšeg predsednika, dok je sindikat sudija oštro kritikovao ćutanje Emanuela Makrona, koji je odmah potom osudio napade na sudije.
Uprkos pokušajima da digne zemlju na noge, Sarkozi će morati u zatvor za manje od mesec dana, gde će po svemu sudeći dočekati sledeći poziv sudija jer je prvi slobodan termin za razmatranje njegove žalbe na presudu tek u martu.
Izvor: RTS OKO
