Kovčeg Vladičin stoji još u Cetinjskoj crkvi. Nekoliko dana poslije njegove smrti nijesu znali šta da rade sa njegovim tijelom. Velike kiše onemogućavale su da se popnu na lovćesnki vrh, gdje je pokojni Vladika ranije pripremio sebi posmrtni stan u maloj Crkvici, koju je s veliko mukom podigao na onom nepristupačnom vrhu.
Osim toga izvršioci se nijesu bez osnova bojali, da bi se Turci mogli noću tamo prikriti – naokolo nije bilo nikakvog naselja – osjeći glavu, koju su još za života skupo plaćali i svečano iznijeti na trg skadarski.
Uskoro je nastupila zima. Lovćen je bio prekriven snijegom tako, da mu se nije moglo pristupiti. Docnije je knjaz otputovao iz Crne Gore i naposljetku nastala su takva vremena, da je trebalo pomišljati samo o spasavanju zemlje.
Poslije svršetka ratnijeh operacija namjeravali smo pristupiti ispunjenju Vladičine volje, ali je Lovćen opet bio zatrpan snijegom. Uostalom, ja se nadam, da će želja pokojnog Vladike biti ispunjena. Crkvica je sazidana za dva groba.
J. P. Kovaleski, Černogóriя, [(1853) 1872]
Druga sahrana Njegoševa
Na osnovu naredbe Njegoševog nasljednika, knjaza Danila, 14. oktobra 1854. godine Vladičine kosti prenesene su sa Cetinja na Lovćen i sahranjene u njegovoj zadužbini.
O tome Njegošev sekreta i sekretar knjaza Danila, Milorad Medaković, piše u novosadskim Srpskim novinama:
Na Cetinju, 30. avgusta. U petak ujutru, u Crkvi izidani grob, upokojenog vladike Petra II, otvoren je, sanduk izvađen i stajao je u Crkvi do subote izjutra. Zorom u subotu oglasila su se zvona i popovi, da se narod prikuplja. Dva arhimandrita i dvadeset sveštenika i dva đakona obuku se u crkvi, i poslije očitane molitve u 7 sati, ponesu iz Crkve smrtne ostatke!
Sprovod je bio velik, koji prođe kroz avliju dvora knjaževa. Dok podignu mrtvački sanduk zvone zvona, a zabrujaju topovi; a kada se ukažu na kapiju dvora knjaževa, onda učesta pucnjava, a kad topovi prestanu, onda na Mučalinama, stojeći Crnogorci, prospu oganj iz pušaka. Sam knjaz s knjeginjom i sa ostalom svitom krene se, te su pokojnika pratili do na samu visinu Lovćena.
Niko ne bi mogao vjerovati, da će se onoliko težina za 3 i po sata iznijeti. No, Crnogorci, vješti klisurama, junački iznesoše svog bivšeg Gospodara na najvišu planinu, i time se ispuni poslednji pri smrtnom času učinjen zavjet Petra II. Počem su smrtni ostaci u Crkvu u raku položili, zapuca 1000 pušaka u dva puta i krene se sva vojska i spušti se na Ivanova korita.
Srbske novine, 13. septembar 1855.
