Piše: Elis Bektaš
Jednom mi je jedan poznanik postavio sljedeće pitanje: – Što se bolan malo ne odmakneš od društvenih mreža i malo više ne uđeš u prostor javne riječi jer bar ti imaš šta za kazati?
– One godine kad je Mance tragično stradao, odvratih, ni dva mjeseca iza tog tužnog događaja gostovao Partizan u Zenici pa sam otišao na Bilino polje pogledati svoje ljubimce od kojih te godine zbog nenadoknadivog gubitka niko nije očekivao neki veći uspjeh a kamoli šampionsku titulu koju su na kraju sezone za samo jedan gol razlike odnijeli ispred najvećeg rivala, ali eto ipak sam se nadao da će mi Varga, Đelmaš i Živković te neusporedivi superheroj zelenih terena Bajro Župić priuštiti sat ipo efikasne i za oko lijepe igre.
– Ja nikako ne shvaćam kakve veze ima ta utakmica sa mojim pitanjem? kaza moj poznanik pomalo zbunjeno.
– Ti da možeš shvatiti ovo što sam ti dosad ispričao ne bi ni postavljao svoje pitanje, odgovorih, pa zato budi strpljiv i sačekaj odgovor na njega koji ću uskoro metnuti pred tebe.
Taj je susret Partizan dobio rezultatom 0:2 i ta dva gola u Čelikovoj mreži bili su više nekakva slutnja neostvarene efikasnosti nego što su bili golovi za pamćenje jer su više nalikovali na one golove koji padnu kad se okupe masne i zadrigle gazde kafića pa zakupe termin za rekreativni fudbal. Ostatak zbivanja na terenu ostao mi je u pamćenju kao jedno mučno i otužno posmatračko iskustvo i otad više nikad nisam otišao gledati utakmicu na tom stadionu osim jednom prije dvadesetak godina kad mi je jedan drag prijatelj ispunio želju i doveo Partizana i Rijeku da meni za hatur odigraju susret na memorijalnom turniru Jasmin Hajduk ali ta utakmica nije od značaja u smislu odgovora na tvoje pitanje pa ću se vratiti na onu od prije četrdesetak godina i u kojoj su igrači oba tima više nalikovali na fizičke radnike koje je slab poslovođa organizovao da prekopaju parcelu za gradnju novog stambenog objekta nego na perjanice ambicioznog novopromovisanog prvoligaša te budućeg državnog šampiona. Istini za volju, moram odati priznanje Čeliku za borbenost u tom meču ali bih više volio da sam ga mogao samo pohvaliti a da nisam morao i gledati te gulanferske karafeke zbog kojih gost sa Topčidera nikako nije uspijevao organizovati svoju prepoznatljivu igru.
– Ti meni eto slobodno reci da sam glup, prekide me moj poznanik, ali ja i dalje ne shvaćam kakve to veze ima s mojim pitanjem.
– Neću ti kazati da si glup, odvratih mu, jer si dosad mogao zapazit koliko sam škrt na komplimentima. A odgovor sam ti pružio i ti ga samo trebaš uzeti i razmotati kao bonbonu ali da ne bi pomslio da odgovor glasi Bajro Župić evo ću ti ipak reći da bi događaji na Bilinom polju tog davnog dana bili posve isti i da su za Partizan u startnoj postavi istrčale Gegićeve bebe iz šezdeset šeste i da bih ja gledao isto takvo mučenje jer se nikad niko nije naigrao kraj provincijskog uhljupluka već vazda provincijski uhljupluk uspije nametnuti svoju igru iz prostog razloga što to uopšte i nije igra već nasušna potreba da se u korijenu sasiječe svaka ljepota i svaka lepršavost protivničke igre. Provincijski uhljupluk nema ambiciju da se natječe a pogotovo ne da ostvari uspjeh već je njegova ambicija da se s takmacem valja po blatu i da se ko biva nenamjerno usekne na dres protivničkog igrača pa se onda luckasto kikoće skupa sa svojim saigračima zbog takve domišljatosti i poslije danima u kafiću prepričava kako se useknuo na protivničkog centarfora a ostali mu se saigrači dive zbog toga sve do narednog susreta u kom će se neko drugi useknuti na nekog drugog protivničkog igrača. Ja eto mislim da sam ti dao posve jasan i nedvosmislen odgovor na tvoje pitanje i da ti je sad malo jasnije podsjećanje na tu davnu utakmicu između Partizana i Čelika.
Elis Bektaš: Traktat o jamarima ili dupljarima i o rezolucijama
– Pa sad ko malo i shvaćam šta si mi kazao, reče moj ahbab, ali i dalje mislim da bi trebao malo povećati vrijednost svojim riječima tako što ćeš ih metnuti u ozbiljan javni prostor a ne na društvenu mrežu.
– Ček malo, prekidoh svog poznanika pitanjem, jel ti meni hoćeš kazati da bi moje riječi imale veću vrijednost kad bih ih naplaćivao umjesto što ih ovako džaba metnem na društvenu mrežu?
– Pa ovdje se vazda smatralo da je tako, odgovori poznanik.
– Sad eto i sam vidiš, odvratih, koliko je vitalan i žilav provincijski uhljupluk koji vazda smišlja nove načine da samoga sebe uvjeri u vlastiti značaj pa i tako što će izjednačiti vrijednost riječi i honorara za nju naplaćenog.
– Sad vala pregoniš, prekide me poznanik upadicom, pa mora se od nečeg živjeti.
– Mora, saglasih se, mada je taj imperativ prilično uslovan i relativan ali mora se i za nešto živjeti no provincijski uhljupluk to nikad neće moći shvatiti jer on ne igra za nešto pa tako nikad neće ni živjeti za nešto, izuzev da se protivničkom igraču ko biva nenamjerno usekne na dres pa onda sve ovako namiguje i išareti svojim saigračima ko biva jesam ga izlevatio, te je stoga mudrije držati se podalje od svega toga jer bih ja još i halalio kad bi se neko ko biva nenamjerno useknuo na mene ali kući imam mačke pa kad bi moje mačke slučajno dotakle opoganjeno mjesto vjeruj da bi taj što se useknuo neko vrijeme proveo tako što bi usekivao nos na svoje porodične foto-albume i još bi me pitao smijem li prvo na propuh da se malo prehladim pa će mi slina bit sočnija.
– Pa ako je to tako kao što kažeš, još jednom upita moj poznanik, kako to da ipak ponekad istrčiš u prostor javne riječi i oglasiš se na ovom ili onom mediju.
– To je zato što nisam škrt a jesam samoljubiv, objasnih mu, pa neću da svoje nemilosrdno precizne i principijelne uvide skupa sa svojim pitanjima i sumnjama čuvam samo za sebe, a hoću da mi publika ponekad frenetično aplaudira kad je svojim bravurama dignem na noge i zato sebi biram stadione i klubove u kojima mogu odigravati egzibicione susrete i demonstrirati svoju virtuoznost s riječju koja nije ništa manja od Maradonine ili Zidanove virtuoznosti s loptom, pošto nemam ambiciju da učestvujem u onim prvenstvenim susretima koji su ovdje tradicionalno naštimani i dogovoreni, jer duh Velibora Džarovskog ne samo da nije umro već se sa zelenih terena proširio i na mnoge druge javne prostore uključujući i prostore javne riječi.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
