Piše: Lav Tolstoj
Prevela: Olga Vlatković
3. februara 1898.
8) Jedna od najraširenijih zabluda sastoji se u tome što se ljudi smatraju dobrima, zlima, glupima, pametnima. Čovek teče, i u njemu postoje sve mogućnosti: bio je glup, postao pametan, bio zao, postao dobar i obrnuto. U tome je čovekova veličina i zbog toga čoveka ne smeš osuđivati. Kakvog čoveka? Osudio si ga, a on je već drugi. Ne sme se ni reći: ne volim. Rekao si, a već je drugačije.
19. februara 1898.
1) To je dobra tema za umetničko delo i vrlo važna i dobra zato što uništava negativne osude i pretpostavlja mogućnost svega dobrog. Đavolovi saradnici, ubeđeni u prisustvo rđavog u čoveku, postižu velike rezultate: sujeverje, smrtne kazne, ratove. Božji saradnici postigli bi veće rezultate kada bi više verovali u mogućnost dobra u ljudima. (…)
13) Kako bi bilo dobro napisati umetničko delo u kojem bi se jasno izrazilo proticanje čoveka, to što je on, jedan isti, čas zločinac, čak anđeo, čas mudrac, čas idiot, čas junačina, čas najbespomoćnije biće.
16) Postoji jedna engleska igračka peepshow (kaledioskop): ispod stakla se vidi čas jedno čas drugo. Eto tako treba prikazati čoveka Hadži-Murata: muškarca, fanatika, i t. sl.
17) Nedavno sam osetio – ne shvatio već osetio – da i sve materijalno, pa i ja sam sa svojim telom, da je sve to samo moja predstava, proizvod moga duha i da postoji samo moj duh. Veoma radosno osećanje.
Lav N. Tolstoj, DNEVNICI II (str. 105-109), Prosveta – Rad, Beograd 1969.
Izvor: Srodstvo po izboru
