Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Kompozicije voza, gusta bijela para lokomotive, rasvjeta, kontre-svijetla, dugačke sjenke kroz podzemne hodnike željezničke stanice, sve je majstorski bilo upotrijebljeno u funkciji kompletnog utiska ovog sjanog filma. Dejvid Lin reditelj osobenih strasti.
Samo izuzetan stvaralac mogao je napraviti Lorensa od Arabije, a ista doza majstorstva može se vidjeti i u Linovim uslovno rečeno „manjim“ radovima, iako ne u tolikoj mjeri.
Za one koji su bili fascinirani filmom Dr Živago ili oduševljeni Mostom na rijeci Kvaj, ponekad je neshvatljivo da se stalno, iznova vraćamo na film Kratak susret.
Noć. Voz projuri kroz stanicu. Crno-bijela fotografija djeluje lijepo svojim kontrastima i stvara utisak romntičnosti. Tema filma jeste obična, gotovo banalna i svakodnevna. Koliko se ljudi na ulicama, autobuskim ili željezničkim stanicama susrijeće, u prolazu ponekad i osvrne, nešto pomisli ili zaželi? Ali život ih gura da idu naprijed. Laura Džesson (Selija Džonson) i dr Alek Harvi (Trevor Hauard) upoznali su se tako što je Lauri u oko upala trunčica od vjetra koju je stvorio voz pro-tutnjujući kroz stanicu, isto tako kao što je i on prošao kroz njen život. Alek joj je kao pravi doktor ponudio pomoć i maramicom joj iz oka izvadio zrnce prašine. Lin veoma detaljno opisuje taj svijet sačinjen od beznačajnih postupaka ne ostavljajući nikakvu dvosmislenost. Za Lina je to način da ova žena, svedena na sivilo svakodnevnog života, probudi interesovanje i za samu sebe.
Dnevni boravak, dosadni i uglađeni muž Fred, ukrštene riječi, oganj u kaminu, razgovor tek toliko da se razbije tišina. Svaki dan isto. Fred je zaokupljen ukrštenim riječima. Laura mu predlaže da u njihov jednolični bračni život unesu malo promjena i drugog sadržaja, na žalost, ostalo je samo na priči. Ne čudi onolika radost, energija, smijeh i zadovoljstvo gospođe Laure ka-a prati Aleka do njegovog voza. Pretrčavajući sa njim desetine metara, da bi u poslednjem trenutku dr Harvi uskočio u voz, a ona s osmjehom i razdraganošću za njim dovokivla da će ga čeka-ti i pratiti i sledeći put.
Dr Radoslav T. Stanišić: Film – Najbolje godine našeg života
Ali, nju raspinje i osjećanje krivice prema mužu — jer se ništa u kući nije neabično dogodilo. Sve je nekako u grču, prigušeno, polutajno. Željeli bi da iziđu iz sebe, da se otvore do kraja ali se uvi-jek obuzdavaju, rastrzano gledaju, grčevito stiskaju rukom, malo govore, često najobičnije riječi o vozu, porodici, djeci i onom što im se događa tokom dana. I prvi poljubac je bio kratak. Samo su u podzemnim tunelima želježničke stanice sa dugim i tamnim sjenkama, uspjeli da naslone njihove usne ljedne na druge i već su se morali ukrcavati u voz.
Lin sa uzbuđenjem stvara tu poeziju koja lebdi iznad beznačajnih stvari.
Alek je njihovim kratkim susretima u njen jednolični život unio veliku promjenu sa kojom ona nije imala snage da se suoči i izbori. Ipak, u svakom njihovom trenutku je uživla. Tako jedne prilike, vračajući se sa jezera Alek ju je upitao?
Da li znaš šta se dogodilo? Rekla je da zna da se on zaljubio. Molila ga je da sve ostane kao i dosada, jer drugačije ova veza ne može da postoji. Oboje znaju de ništa više neće biti kao prije, suviše kasno je za to. Oni nisu spremni u toj svojoj ljubavi, koju i ne nazivaju pravim imenom već prijateljstvom, da idu do kraja. Dovoljno je u takvoj psihozi da njen dječak Bobi doživi saobraćajni udes pa da majka u tome vidi kaznu za svoje grijehe.
Prebacivala je sebi da nije dobra majka, i da nije bila sa Alekom to se vjerovatno ne bi ni desilo!? Laura je spremna da se iz svega toga iskupi, ali ni to nije moguće. Išla je mračnim ulicama kao kakav beskućnik i kriminalac. Kao u bunilu ne znajući šta da radi sa svojim životom, razmišljala je čak i o samoubistvu. Lin se ne opredjeljuje za takvo rješenje. Život je grub, neprekidno udara i čovjek nema ni mogućnosti da se izmakne a kamoli da nađe razumijevanja za svoje intimne potrebe. U toj grubosti nema mjesta za sentimentalnost. Ovakve drame viđene u raznim varijantama više puta i u teatru i na filmu, ali je sasvim izvjesno da nigdje ta opora i poznata istina nije doživlje-na na tako tih, suptilan, subjektivan i intiman način kao u Kratkom susretu.
Dr Harvi je na kraju od nje tražio oproštaj za sve, i zato što ju je sreo, i što joj je punudio svoju pomoć, i na kraju što ju je zavolio. Laura će mu oprostiti, ali samo ako i on njoj oprosti. Priznaje da je voli svom dušom i svim srcem i da je neće nikad zaboraviti. Očima se oprašta od nje, dodirnuo je za rame i otišao iz njenog života svojim vozom, zauvjek.
Ona ga je ispratila ukočenim pogledom. Ostala je ukopana u stolici, za stolom u želježničkom restoranu slušajući pištanje voza. Poželjela je u tom trenutku da skoči pod voz. Ipak, otrijeznila se od jakih emocija, ukrcala u voz i otišla svojoj djeci i svom otuđenom mužu. Laura je pomislila: Nikada više neću biti srećna, samo ću se pretvarati…
Reditelj Lin, često stavlja u vrlo krupni plan Laurine oči koje pripovijedaju životnu priču bolje nego mnogi scenariji. Usputni pogled, prelazak prstom preko ruke, zajednički smijeh.
U oblikovanju Kratkog susreta, jednog od najefektnijih „srce-slamajućih“ filmova u istoriji kine-matografije, Lin je napravio brojne formalne iskorake. Iskoristio je priču sa stanice proširujući je detaljima o vezi osuđenoj na neuspjeh. Koristio je i sva filmska sredstva koja je imao na raspolaganju – rasvjeta liči na kasnije njegove ekranizacije Dickensa iskorištavajući maksimalno simboliku mračne zadimljene željezničke stanice.
U finalnoj sceni filma, konačno, njen muž Fred ostavlja svoju ukrštenicu, primjetivši njenu duboku zamišljenost dok je sjedjela u fotelji i pokušavala da veze. Fred joj je prišao, rekavši da o čemu god je bio njen san, ti nisi bila srećna u njemu, i zahvalio joj se što mu se vratila. A Laura? Ona je plakala. I tako se okančala ova priča, zbrzana realnim mogućnostima i životom u kojem je trebalo vremena i slobode. Kratak susret.
Kratka veza i rastanak, kao san na jednoj od londonskih željeznica.
Izvor: RTCG
