Piše: Đuro Radosavović
Svaka generacija ima svoje “svjetsko“. Mojoj generaciji najviše je odzvonilo to “Francuska 1998“. Volio bih da imam naslovnicu Pobjede iz doba kad se tadašnja krnja Jugoslavija plasirala na to prvenstvo. Urednici i novinari su ćirilicom, u brzini, na naslovnoj napisali i štampali “Bonjour La France“. Sjutradan su korigovali u latinicu, izvorno na francuskom, ali koliko god pogriješili, ta je greška bila toliko apsurdna da bih danas uokvirio tu naslovnu stranu kao primjer kombinacija brzopletosti, novinarstva, sporta i euforije.
Mnogim ljudima kad se kaže “Mijatović prečka“ počne srce da lupa jače. Ne bude im dobro, momentalno. Spadam u te ljude. Provjeravali smo jedni druge u društvu, kad se izgovore te dvije riječi, pritisak skoči u tren. To je dokaz posvećenosti, emocija, a možda i prevelikih očekivala i kolektivne sportske traume. Mijatovića i dalje volimo, slavili smo njegov pobjednički gol Reala protiv Juventusa u jednoj drugoj sudbonosnoj utakmici, ali prečka se i dalje trese u našim srcima.
Čudna priča, zemlja se raspada, na prvenstvu su igrači koji su nekad bili u istom timu, sad su u različitim reprezentacijama, a svijet se promijenio i ne mari više. Ali se igra nastavlja.
Ratuje se na mnogim tačkama, lete rakete, dronovi jure vojnike i sve to gledamo na mrežama kao video igricu. Rat uživo, u pauzama između zadatak na poslu. Svjetsko u fudbalu nije Olimpijada, ne zaustavlja se rat, nastavlja se na jednom kraju svijeta ljudi ginu, na drugom jure loptu da je uguraju između stativa i prečke.
Nije to ništa novo, gotovo da tokom svakog prvenstva bilo je negdje ratova, jedina je razlika što je brži protok informacija i dostupnost, pa je apsurd samim tim i veći. Oni na tribini znaju u real-time što se dešava na drugom kraju svijeta i koliko je ljudi izginulo.
Nije kriv fudbal, nisu krivi ni igrači ni navijači. Jednostavno je, svijet je navijen, kazaljke se okreću, niko nikog ne čeka i sve ide dalje. Prvenstvo ljudima dođe kao odušak. Najviše onima koji nisu na tribinama, najviše onima koji gledaju iz daleka. Onima koji rade krvnički, na putu do kuće kupe par piva i grickalice, zavale se na kauč i imaju osjećaj da pripadaju tom svijetu, da i od njihovih emocija i molitvi zavisi da li će neko pogoditi ili odbraniti. I to je u redu, to je dio ljudske prirode. Fudbal je nastao kasnije, ali kod Mišela Montenja u knjizi Ogledi ima toliko primjera koji liče na današnju situaciju, toliko da je zastrašujuće univerzalno. Ništa se nije promijenilo, samo se igre drugačije zovu.
Na ovom prvenstvu, većina navija za BiH. Nije to nikakvo iznenađenje, to je normalno, to je ljudski i komšijski. BiH je underdog ovog prvenstva, a uvijek se navija za otpisane, one koji su se najviše radovali jer su uopšte upali u svjetsku igru.
Lako je navijati za najveće i najjače. Na Tašmajdanu u Beogradu, tadašnjoj Jugoslaviji, 1971. godine održana je prva korida van granica Španije. Ali nije to najveća zanimljivost tog događaja.
Preko pet hiljada gledalaca nije navijalo za matadora, narod je navijao za bika. Španci su bili iznenađeni tom činjenicom. Navikli smo na Balkanu da navijamo za slabije. I to je fer.
Izvor: RTCG
