Piše: Dragan Uzelac
Neuništivi kameleonski duh sedamdesetih
Priča o Dejvidu Bouviju, jednoj od najintrigantnijih i najkompleksnijih ličnosti rokenrola, počinje 8. januara 1947. godine, u Londonu. Rano napustivši školu i baveći se raznim poslovima (dizajner, pantomimičar, saksofonista), Dejvid Bouvi postepeno počinje da ulazi u nemirne vode šou biznisa. Radeći privremeno sa masom londonskih bendova i menjajući stalno stilove on se vremenom okreće ka sebi samom i onom što će ga tokom sedamdesetih godina učiniti jednom od najbitnijih figura moderne muzike – Dejvid Bouvi postaje simbolom hrabrog eksperimentatora u večnoj potrazi za novim načinima izražavanja i stilskom prezentacijom u okvirima rokenrola, postaje ikonom neuništivog, metamorfozirajućeg, prilagodljivog, a istovremeno hrabrog i beskompromisnog duha rokenrola, onog najlepšeg, najkreativnijeg u čoveku što opravdava samo postojanje i umetnost kao odraz u božanskom ogledalu kreacije i nadahnuća, spektra čudesne emotivne svetlosti i načina postojanja koji ne poznaje šablone.
Morao sam, pre više godina, da se pomirim sa činjenicom da nisam naročito rečit kada bi trebalo da objasnim kako se osećam. Ali muzika to radi umesto mene. U akordima i melodijama, nalazi se sve što hoću da kažem. Reči su samo pratnja.
Prvi nagoveštaj njegovog velikog uspeha i brojnih kameleonskih promena bio je kultni singl (s istoimenog albuma) Spejs Oditi, 1969. godine. Inspiracija za Svemirsku Odiseju, nastalu pod uticajem psihodelije i Flauer-pauer pokreta s kraja šezdesetih, bio je monumentalni filmski ep legendarnog režisera Stenlija Kjubrika – 2001: Odiseja u svemiru. Neobično aranžirana i stilski prezentovana, pesma je privukla dovoljno pažnje za Bouvijev definitivni proboj, donoseći njegov premijerni alter – ego: bio je to Major Tom, džanki, izgubljen u svemirskoj kapsuli bez kontrole. Naredne godine pojavljuje se jedan od presudnih albuma njegove karijere – jedan od brojnih bisera rokenrola koji vas definitivno opredeljuju; bio je to album The Man Who Sold the World (1970.). Naslovna tema posvećena je Bouvijevom starijem bratu Teriju. Naime, Teri je još kao mladić smešten u duševnu bolnicu – Bouvi, koji ga je redovno posećivao razvio je teoriju da se društvo na taj način obračunava s onima koji su doprli do istine. Mislio sam da si umro usamljen, pre mnogo, mnogo vremena-pevao je tada Bouvi. O ne, ja nikada nisam izgubio kontrolu-sledio je iskreni vapaj očajnika Terija. Par godina kasnije Teri će tragično okončati život, pokušavši nemoguće – bekstvo iz kaveza kojim nas društvo okiva ukoliko smo na bilo koji način drugačiji, svoji, samosvesni, prosto željni slobode, ne želeći da prodamo sve(t) za običnu večeru.
Pauci s Marsa
Početak sedamdesetih bio je period novih stremljenja – kako stilskih, tako i društveno-političkih. Naime, svet je nakon bolnog iskušenja i sloma borbenog duha šezdesetih lagano ali sigurno ulazio u mnogo mirniju, status kvo fazu, težeći mnogo više eskapizmu i hedonizmu, ostavljajući za sobom burnu, revolucionarnu dekadu šezdesetih. Što se rokenrola tiče situacija je bila gotovo identična – lagano izlazeći iz ludila i borbenog duha šezdesetih, napuštajući haos flower power-a i psihodelije, rok muzika nastoji da nadomesti prazninu koja je nastala smrću i nestankom njenih dotadašnjih heroja. Kreaciju i avangardno – borbeni duh jednog Hendriksa, Morrisona, Lenona ili Brajana Džounsa zamenili su eskapističko-hedonistički trendovi tipa glam rok ili gliter rok: isprljane i okrvavljene vedre boje šezdesetih, cvet slobode natopljen krvlju na reveru prošlosti, prekriveni su vremenom šljokicama i mnoštvom šljaštećih tonova, kao svojevrstan poziv na uživanje i apolitičnost. Novi vetrovi počeli su da duvaju scenom koja se radikalno transformisala nakon očajničkog krika The Rolling Stones u numeri Gimme Shelter, tragedije na njihovom koncertu u Altamontu, kao i silaska sa scene jedne neprilagođene generacije, tzv. Woodstock hipi plemena, njihove ideologije mira i ljubavi koja se u međuvremenu zagubila unutar brojnih psihodeličnih tripova, trulih kompromisa sa vlašću i ruku okrvavljenih unutar brojnih antiratnih i antivladinih demonstracija, građanskih protesta ili prosto jednostavnog bunta uličnih boraca protiv sistema koji im ništa nije pružao osim demagogije i trulih kompromisa. Radikalni bunt se vremenom pretvorio u truli kompromis, loš trip, sopstvenu komercijalizovanu parodiju – simpatija prema đavolu uzela je svoj danak, još jedna neuspela revolucija pojela je svoju najbolju decu, dok je esencija bića mnogo pre izbledela, nego je sagorela(ono što nije na vreme, svojevoljno izbledelo, na demokratski je način prosto uklonjeno). Novo vreme donelo je nove promene, oličene u duhu umetnika poput junaka ove priče, Dejvida Bouvija.
Nisam znao koliko je sati i svetla su bila prigušena
Naslonio sam se na moj radio
Jedan kicoš puštao je rok ‘n’ rol i soul,
rekao je
Tada je glasan zvuk utihnuo
Vratio se sporim glasom na talasnoj dužini
To nisu bili D.J.-vi bio je to nejasan kosmički zvuk
Zvezdani čovek čeka tamo na nebu
Hteo bi da siđe i upozna nas
Ali misli da bi nam zadivio umove
Zvezdani čovek čeka tamo na nebu
Rekao nam je da ga ne oduvamo
Jer on zna da će se to isplatiti
Rekao mi je:
Neka ga deca izgube
Neka ga deca troše
Neka sva deca plešu
Morao sam nekom da telefoniram pa sam izabrao tebe
Hej, to je tako fenomenalno čuješ ga i ti!
Uključi TV
možda ga nađemo na kanalu dva
Pogledaj kroz prozor vidim njegovu svetlost
Da možemo da zasjajimo možda bi se prizemljio večeras
Nemoj reći svome tati ili će nas zatvoriti od straha
Bilo je to pravo vreme i više nego dobar povod za Bouvijevu novu transformaciju i jedan u nizu obrta u njegovoj prebogatoj karijeri – polazišna tačka za kreiranje novog stila i alter ega. Novi lik zvao se Zigi Stardast– neverovatna metamorfoza i oličenje jednog totalno drugačijeg vremena. Ideja vodilja za novu Bouvijevu fazu bila je sledeća: predstaviti Dejvida kao Zigija, najveću od svih rokenrol zvezda, rok stara u luksuznom miljeu, do kojeg nije nimalo lako doći. Pošto je Bouvi u to vreme bio tek relativno poznat, najšira publika imala je utisak kao da je bukvalno stigao sa neke druge planete.
Zoran Paunović: Poetika odmetništva Boba Dilana: Hiljadu maski Roberta Zimermana
Stari, sasvim obični Dejvid Bouvi iz šezdesetih je nestajao, demonstrirajući na fascinantan način moć medijske manipulacije, kojoj u istoriji propagande ima veoma malo ravnih. Muzička saradnja sa Markom Bolanom,Mikom Ronsonom,Džonom Kembridžom i Džonom Viskontijem, koji su nastupali pod imenom Hajp, bila je temelj Bouvijevog stalnog pratećeg benda. Sa ovom postavom on izdaje svoj treći album The Man Who Sold the World (1970), koji je na određeni način prvi u nizu njegovih velikih, probojnih ostvarenja. Reč je o prvom konceptualnom Bouvijevom albumu, koji potpuno odstupa od akustičnog folk zvuka, a kao težište ima težak gitarski zvuk srodan tada aktuelnim počecima hevi roka.
Zigi je svirao gitaru,zabavljao se dobro sa Virdom i Gilijem,
Paucima sa marsa.
Svirao je levom rukom,ali daleko je dogurao
Postao je poseban čovek,tada smo bili Zigijev bend.
Zigi je stvarno pevao,upropastio je oči i upropastio frizuru
Kao jedna mačka iz Japana,mogao je da ih lizne samim osmehom
On bi ih ostavio da vise
Vratio se kao bogat čovek,dobro stojeći i snežno belog tena.
Pa gde su bili pauci dok je muva htela da nam razbije genitalije
Samo svetlost piva da nas vodi,
Zato smo izvređali njegove obožavatelje a da li smo trebali da mu slomimo slatke ruke?
Zigi je odugovlačio,zamajavao nas pričom da smo začarani
Dečko je bio tako sirov,bio je lik
Sa zadnjicom datom od Boga
Daleko je dogurao ali da li je znao da svira gitaru.
Vodeći ljubav sa svojim egom Zigi je usisan u svoj um
Kao Leprozni mesija
Kada su klinci ubili čoveka morao sam da rasturim bend
Nakon još jednog sjajnog albuma – Hunky dory, 1971. godine, usledio je kultni The Rise and Fall of Zigi Stardast and the Spiders from Mars, 1972. godine. Opšta euforija i prezentacija koja je pratila izlazak ovog neverovatnog albuma dosegla je svoj spektakularni vrhunac na trijumfalnom koncertu održanom 19. avgusta 1972. godine u londonskom Rainbow Therapy.
Uz prateći bend The Spiders from Mars, kojeg su činili: Mik Ronson-gitara, Trevor Bolder-bas i Vudi Vudmensi-bubnjevi, Bouvi je uspeo da probije sve dotad poznate limite. Ono što su pioniri andergraunda Igi Pop sa the Stooges i Loj Rid sa The Velvet Underground radili tokom šezdesetih daleko od očiju najšire javnosti, tavoreći godinama nepoznati u katakombama andergraunda, nepriznati, podcenjeni i uglavnom prezreni od mase i vodećih trendova i strujanja unutar rokenrol mejnstrima Bouvi je izneo na svetlost pozornice i dobio neverovatnu podršku širokog auditorijuma.
Hej čoveče, ostavi me na miru znaš
Hej čoveče, oh Henri, skidaj se sa telefona, moram
Hej čoveče, moram ispraviti svoje lice
Ova sočna, utegnuta riba
Iskrivila mi je kičmu
Hej čoveče, moji ludi školski dani
Hej čoveče, moj posao je u septičkoj jami
Hej čoveče, pa, ona totalna je riba ipo
Rekla je mora da stegne ali ona… onda je…
Oh ne oslanjaj se na mene čoveče
Jer ne možeš platiti kartu
Ja idem nazad u grad pobornica ženskog prava
Oh ne oslanjaj se na mene čoveče
Jer nemaš vremena da proveravaš
Znaš moj grad pobornica ženskog prava
Van vida… u pravu je
Hej čoveče, oh Henri, ne budi neljubazan, odlazi
Hej čoveče, ne mogu te uzeti ovaj put, nikako
Hej čoveče, ovde je kraj
Mesta ima samo za jednu i evo je ide
Evo je ide
Grad pobornica ženskog prava, Grad pobornica ženskog prava
Idem nazad u Grad pobornica ženskog prava
Grad pobornica ženskog prava
Ohhh, oh da hvala madam!
Sam album, koncipiran kao storija o Zigiju-rok zvezdi, ujedinjuje misteriju s obiljem emotivnih, sjajno aranžiranih pop melodija i tekstova. A kako se zapravo došlo do ovog čudesnog lika, alter ega Dejvida Bouvija? Bouvi je učio s umetnicom (plesačicom i pantomimičarkom) Lindzi Kemp i bio je vešt u igranju uloga. Osetio je potrebu da napiše pozorišni komad i u početku je težio pisanju mjuzikla. Međutim, nije smatrao da ima potrebne veštine, pa je umesto toga stvorio lik kao središnju figuru za album. Bouvi je počeo razvijati lik Zigija Stardasta koji se delimično temeljio na kultnoj figuri kantri-vesterna, legendarnom Stardust Cowboy-u, muzičaru autsajderu koji je bio na istoj muzičkoj etiketi kao i Bouvi. Još jedan uticaj bio je Vince Tejlor za kojeg je još jedan rok svetionik, Džo Strujmer iz The Clash–a, primetio: Vins Tejlor je bio početak britanskog rok’n’rola. Pre njega nije postojalo ništa. Nakon velikog uspeha u prethodnoj deceniji, sredinom šezdesetih Tejlor se odao teškim drogama i kasnije je objavio da je novi Isus. Bouvi je upoznao gubavog(leproznog) mesiju 1966. godine, do kada je Tejlor već bio uronjen u alternativnu stvarnost. Postoji još jedan mogući uticaj na lik Zigija Stardasta: Igi Pop. Sa svojim bendom The Stooges, Igijevo divlje, nečuveno i ponekad samodestruktivno ponašanje (No Fun, I Wanna Be Your Dog…)bilo je jednako snažno kao i proto-pank zvuk The Stooges–a. Zbog svestranog neurednog ponašanja, The Stooges su izbačeni iz svoje izdavačke kuće i Bouvi je doveo Igija u London, pomogao mu da sklopi ugovor za Kolumbija Rekords, a zatim je producirao novu ploču Stooges-a, Po Pauer.
Nekoliko nedelja nakon završetka albuma Hanki Dori, slučajno sam naletio na Dejvida Bouvija u hodniku Tridenta. U nekom trenutku razgovora usputno je spomenuo: snimiću novi album. Šališ se, zar ne? Hanki Dori još nije ni izašla, odgovorio sam. Dejvid mi je rekao da je ideja njegovog menadžmenta da se napravi još jedan album, ali je zloslutno dodao: Mislim da ti se ovaj neće svideti. Mnogo je više rok ’n’ rol. Više kao… Ne sećam se je li upotrebio Velvet Andergraund ili Igi and the Stooges kao referencu za ono što je nameravao, ali budući da nisam čuo ni za jedno ni za drugo ime u to vreme, nije bilo velike razlike. Pa, videćemo, oprezno sam mu rekao, priseća se tadašnjeg susreta sa Bouvijem čuveni engleski producent ploča Ken Skot.
Od svemirskih referenci do maštovitih, čak i čudnih tekstova, priča o Zigiju Stardastu, biseksualnom vanzemaljskom rokeru, bila je izvanredan način Dejvida Bouvija da stekne ime. Zigi Stardast postao je seksualno znatiželjna vanzemaljska rok superzvezda. Iako je Bouvi rekao da album nije izvorno zamišljen kao celovita konceptualna ploča ili rok opera, u suštini se pretvorio u jednu takvu. Album, dakle, priča priču o svemircu i to je narativ koji je od tada pratio Bouvija dok je pomagao u oblikovanju lika, doslovno i figurativno. Dok su mnoge pesme na ploči u međuvremenu postale klasici, od Munedž Dejdrim do Starman, njeni tekstovi naglašavaju probleme koje je Bouvi imao sa svetom, svojim svetom na Zemlji. Od politike do droge, seksa, posla i slave, album pruža pogled iz ptičje perspektive na vreme kada je napisan. Kako je svaka velika umetnost ogledalo stvarnosti, ova je malo više ličila na teleskop. Što se samog umetničkog koncepta albuma tiče bio je to proizvod najraznorodnijih nemuzičkih uticaja i izvora – od pop art ikone Endija Vorhola, preko kultnih SF filmova Metropolis(Fric Lang) i 2001: Odiseja u svemiru(Stenli Kjubrik), do distopijskog romana Klokverk Orendž (Paklena pomorandža Entonija Bardžisa) i japanskog kabuki pozorišta.
Bouvijeva zaljubljenost u Igija Popa imala je veze s Bouvijevom željom da se uključi u rok ’n’ rol stvarnost koju je Igi živio, a koju Bouvi nikada nije mogao živeti jer je bio slabašni mali student umetnosti u južnom Londonu, a Igi je bio detroitska vreća za smeće. Dejvid Bouvi je znao da nikada ne može postići stvarnost u kojoj je Igi rođen. Pa je mislio da će ga kupiti.
Numere poput Zigi Stardast, Starman, rokenrol suisajd i Suffragette City suštinska su potvrda čistokrvnog rokenrola kao najvažnijeg mita druge polovine 20. veka. Bile su to više no energične i melodične numere, sama bit rokenrol magije koja pleni svojim plesnim koracima na bini života, pozornici kao energetskom poprištu za isterivanje duhova koji vas opsedaju i teraju na stalni, kreativni pokret i svojom harizmom oslobađaju mase nagomilanog stresa i gomile frustracija koje društvo nameće neprilagođenom pojedincu, antikomformisti, kakvi su uglavnom bili gotovo svi predvodnici unutar po sistem opasnog rokenrol plemena, kroz celokupnu njegovu istoriju.
Album The Rise end Fall of Ziggy Stardust… definitivni je deo proto-panka, pre svega svojim buntovnim stavom i agresivnim pristupom, kao i zajedljivom, zaraznom i očaravajućom muzikom (izuzetno sofisticirane produkcije). Jedanaest pesama na albumu zajedno pričaju priču o Zigiju Stardastu, glasniku koji govori o vanzemaljcima spasiteljima koji dolaze na Zemlju kojoj je preostalo još pet godina pre nego sav život na njoj mora doći kraju. Pokušava spasiti Zemlju u liku androgine, biseksualne rok zvezde, ali njegova arogancija, ekscesi i dekadentni stil života na kraju ga unište. Pauci s Marsa (kao prateći bend) bili su gitarista Mik Ronson, basista Trevor Bolder i bubnjar Majkl Vudi Vudmens-u. Uvodna pesma Fajv Jirs prenosi teme apokaliptične destrukcije i beznađa kroz glatke udaraljke, delikatne klavirske akorde (maestro Rik Vejkmen svojim klavirskim deonicama dodatno je ukrasio ovaj vanvremeni album) i Bouvijev zaštitni znak – vokal natprirodne teskobe, čudesnog nemira koji dolazi iz dubina senzibilne umetničke duše. Njegova je melodija izvanredno suzdržana i afektivna, kao i njegove komplementarne harmonije. Pesma Soul Love (jedna od onih koje je Bouvi napisao znatno pre početka snimanja albuma) snimljena je u jednom kadru, s posebno jedinstvenom bubnjarskom deonicom Vudmensija. Pesma na bolan način progovara o temama ljubavi i vere, tačnije odsustva istih. Munedž Dejdrim, Hang On to Yourself i It Ain’t Easy su okrepljujući rokerski komadi istaknuti Ronsonovim naelektrisanim tonovima, dok se Soul Love, Ledi Stardast (posveta legendarnom Marsi Bolanu, jednoj od tragičnih zvezda tog vremena) i Starman više fokusiraju na introspekciju i komentar. Starman nudi poseban kosmički ugođaj (inspirisana klasikom Džudi Garland – Over the Rainbow), zaraznu melodičnost i magijsku privlačnost, božanstvenu gitarsku deonicu i sve lepote uzbudljivog vokala Dejvida Bouvija koji unutrašnjom lepotom boji album. Najpoznatije pesme s albuma, Zigi Stardast (naziv Zigi došao je od izvesne krojačke radnje kraj koje je Bouvi prošao, a Stardast od nadimka pevača Normana Karla Odama – Ledženderi Stardast Kauboj) i Suffragette City, još uvek izazivaju beskrajnu zavisnost i ugodno su zarazne. Obe su pesme izgrađene na arhetipskim gitarskim rifovima, a njihov način na koji mešaju dopadljivost s okrepljujućim instrumentima i izvrsnom dinamikom je izvanredan. Prva je i dalje suštinska biografska pesma (dinamična, melodična, nadahnuta), dok je druga, sa svojim razuzdanim refrenom, deklarativnim trubama i poznatim prekidom Vem, bam, tenk ju ma’am, još uvek jedna od najboljih himničnih pesama ikada napravljenih. Konačno, Rok & Rol Suasajd zaključuje Zigi Stardast na refleksivnu, turobnu notu (stradanje mesije od obožavaoca). Gradi se od akustične balade do raskošno produciranog oproštaja, a Bouvi je retko kada zvučao urgentnije i emocionalnije iscrpljeno. Lako je shvatiti koliko je Zigi Stardast bio revolucionarna ploča 1972., a i danas je jednako živahan, značajan i ugodan album.
Mislim da sam svirao izvan granica onoga što se smatra područjem rok ’n’ rola. Nešto od toga bila je arogancija, nešto nesvesno, ali, neizbežno, nastavio sam ići napred. Zigi je, posebno, nastao iz određene arogancije. Ali, setite se, tada sam bio mlad i bio sam pun života, i to se činilo kao vrlo pozitivna umetnička izjava. Mislio sam da je to predivno umetničko delo, stvarno jesam.
Što se samog omota ploče tiče (ništa manje upečatljivog, dojmljivog od same muzike) priča je sledeća: fotografiju je snimio fotograf Brajan Ward, a prebojao je umetnik Teri Pastor. Njih su dvojica prethodno radili s Bouvijem na omotu albuma za LP iz 1971., Hanki Dori. Ono što je čudno kod omota ploče je da bi većina obožavaoca očekivala veliku fotografiju Bouvija u krupnom planu sa njegovom upečatljivom šminkom Zigija Stardasta, s munjom koja mu udara preko lica. Ali umesto toga, Bouvi je okružen gradskim pejzažom, zgradama od cigle, kartonskim kutijama i automobilima. Teško je razaznati, ali Dejvid Bouvi drži gitaru, Gibson Les Paul koju koristi jedan od muzičara koji je svirao na ploči. Prava fotografija snimljena je 13. januara 1972. u Londonu kod Regent Strit-a. Bouvi, koji je imao gripu, napustio je studio u kojem su on i njegov bend, Spajders, radili kako bi snimio nekoliko snimaka pre nego što prirodno svetlo nestane. Počeli su snimati fotografiju baš kad je počela padati kiša…
Svi su me uveravali da sam mesija… beznadežno sam se izgubio u fantaziji.
Dejvid Bouvi o Zigiju Stardastu
Bouvijev koncept nije bio otvoreno ratoboran i političan, ali je bio dovoljno drugačiji, smeo, kontraverzan i avangardan da privuče pažnju masa i izvuče iz rokenrola ono najbolje, sublimirajući u sebi sve ono najlepše što su iznedrile prethodne dve decenije ovog radikalnog pokreta koji je menjao sve(t). U melodijama Dejvida Bouvija mogli ste pronaći uticaje i The Stooges, The Velvet Udergraund ili pak briljantnih pop melodija šezdesetih – pre svih Bitlsi i Kinksi, kao i moćni, borbeni i beskompromisni duh ritam en bluz zvukova radikalnih The Doors ili pak opakih The Rolling Stones. Bouvi je na neki sebi svojstven način sublimirao sve te raznorodne, suštinske uticaje, preuzeo duh rokenrola i obeležio ga vlastitim, moćnim pečatom, proslavivši ga kao jedinstvenu, kameleonsku metamorfozu sedamdesetih – u rasponu od briljantnih The Man Who Sold the Worldi Starman, pa do ultimativnih klasika tipa Heroes i Sound end Vision,ili pak mračnog remek dela Varšava (koja će izroditi niz ultimativnih sledbenika nove alternativne muzičke scene – počevši od kultnih Džoj Divižn). Uspeh albuma upotpunili su milionski tiraži, rasprodati koncerti širom Evrope i Amerike, a potom i rad Dejvida Bouvija kao producenta na čuvenom solo albumu Loj Rida Transformeri sjajnom omaž-singlu The Jean Genie, posvećenom slavnom Igi Popu.
Ono što smo, na primer, Roksi Mjuzik i ja pokušavali učiniti je proširiti vokabular roka. Pokušavali smo uključiti određene vizuelne aspekte u našu muziku, izraslu iz likovnih umetnosti i pravih pozorišnih i filmskih sklonosti – ukratko, sve što je bilo na spoljašnosti roka. Što se mene tiče, uneo sam elemente dade (dadaizma, avangardnog umetničkog pokreta s početka 20. veka), te ogromnu količinu elemenata posuđenih iz japanske kulture. Mislim da smo sebe smatrali istraživačima avangarde, predstavnicima embrionalnog oblika postmodernizma. Druga vrsta glam roka direktno je posuđena iz rok tradicije, čudna odeća i sve to. Da budem sasvim iskren, mislim da smo bili vrlo elitistički. Ne mogu govoriti u ime Roksi Mjuzik, ali što se mene tiče, bio sam pravi snob.
U tom periodu Bouvi je duboko potonuo u svet seksa, droge i alkohola (sa kojima je eksperimentisao i na samim počecima svog proboja na nesigurnom putu ka zvezdanom nebu rokenrola, tokom druge polovine šezdesetih), pogotovo nakon što se preselio u Ameriku. U najtežoj fazi zavisnosti uzimao je sedam grama kokaina dnevno i spao na samo 43 kilograma. Na jednoj zabavi navodno je ostao budan 84 sata, uveren da ga je zaposeo đavo. Za dlaku je izbegao smrt od predoziranja kada ga je neko spasio stavivši ga u kadu s toplom vodom. Ono što ga je posebno fasciniralo bio je nacistički pokret. Umeo je u kokainskom transu satima gledati filmove o nacistima. U rok emisiji The Old Grey Whistle Test 1972. godine voditelj ga je predstavio ovako: Ovo je lice koje danas želi javnost, bivši student slikarstva iz Brikstona koji se pretvorio u bizarnog samokonstruisanog čudaka.
Vreme uzima cigaretu, stavlja u tvoja usta
Izvlačiš prst, pa drugi, a onda i cigaretu
To je rutina, onda zaboravljaš
ohh kako kako kako ti si rokenrol samoubistvo
Prestar si da izgubiš, premlad da odabereš
Sat tako strpljivo čeka tvoju pesmu
Prolaziš pored kafića ali ne jedeš kada živiš predugo
Oh ne ne ne ti si rokenrol samoubistvo
Kočnice zavijaju dok se spotičeš na putu
Ali dan prolazi tako da ti žuriš kući
Nemoj dozvoliti Suncu da probije tvoje senke
Ne dozvoli da ti se misli upetljaju
Tako prirodne – religijski neljubazne
Oh ne ljubavi nisi sam
Gledaš sebe ali nije fer
Tvoja kosa je zamršena ali ako mogu samo
Da učinim da brineš
Oh ne ljubavi nisi sama
Nije bitno šta ili ko si bila
Nije bitno kada ili gde si videla
Svi noževi su izgleda razdrali mozak
Moj je udeo, pomoći ću ti da bol nestane
Nisi sama
Uključi me i nisi sama
Hajde uključi me i nisi sama (savršeno)
Uključi me i ne budi sama (savršeno)
Daj mi tvoje ruke jer si savršena (savršeno)
Daj mi tvoje ruke jer si savršena (savršeno)
Daj mi tvoje ruke
Prvenac Zigija Stardasta, The Stooges-a, Loj Rida i Roksi Mjuzik-a nagovestio je kraj šezdesetih i hipi pokreta te označio muzički i stilski prelaz u glam rok i pank. Ali, baš kao i Flauer Pauer, i Zigiju je morao doći kraj. Nakon završnog nastupa benda na turneji u londonskom Hamersmit Odeonu 3. jula 1973., na užas publike i njegovog benda, Bouvi, odnosno Zigi, objavio je da je to poslednji nastup koji će ikada izvesti.
Dejvid Bouvi je sa Zigijem Stardastom uspeo popularnu umetničku formu, pop muziku, pretvoriti u umetnost visokog performansa. Živio je i disao karakter vlastite konstrukcije sve dok ga nije gotovo progutala. Morao je povući taj lik i raspustiti bend zbog vlastitog uma i zdravog razuma. Međutim, Bouvi je i dalje odbijao izložiti svoje pravo ja svojim obožavaocima, već je umesto toga, kao maestro umeća i transformacije (Changes), stvorio drugi lik, Aladina Šejna, kojeg je opisao kao Ziggy goes to America. Zigi Stardast nestao je put Marsa zajedno sa svojom gitarom i predivnim mesijanskim melodijama jednog neobičnog poete, kreativnog kameleona sa bezbroj lica. Budući da se povezao s onima na marginama društva i pomogao u jačanju pop institucije umetnosti performansa i igranja uloga, Zigijev se odjek i danas oseća u celoj muzici i pop kulturi. Iako je Bouvi ubio svog vanzemaljca rokera putem rokenrol samoubistva, Zigi Stardast živi u srcima društvenih otpadnika podstičući ih da marširaju uz zvuk vlastitog bubnja.
Naredne godine izlazi Bouvijev album obrada Pin Ups(1973.), a potom i Dajmond Dogs (1974.) osmišljen kao logičan nastavak Zigija Zvezdane prašine, gde do izražaja dolaze gitarski rifovi i lirske balade. Bilo je vreme za novu metamorfozu, neki novi alternativni lik kojim će Bouvi obeležiti više od pola veka prebogate istorije rokenrola.
Izvor: Fenomeni
