Susret s medijskom propagandom što donosi, premda i proizvodi, slike i analize iz rusko-ukrajinskog rata čovjeka na ovom (našem) dijelu Balkana mogao bi jedino obavezati da smisleno i ljudsku ćuti.
Čim neko progovori ispostavi se da nikakve empatije ili utemeljenog analitičkog, stručnog, stava, uglavnom, nema. Veoma je mali broj ljudi koji po svom profesionalnom pozivu mogu zaslužiti pred sobom, pred ljudima i pred Bogom pravo da nešto javno i smisleno kažu.
Većina ljudi potpomognuta medijskom propagandom upada zamku uspostavljanja iracionalnih analogija. Tako to čine i crnogorske novokomite pokazujući da solidarnost s ukrajinskim narodom upravo ne postoji. Oni saosjećaju jedino sa sobom. To je upad u samosažaljenje, kakvo ne može ni da se skriva, niti da se racionalno opravda. Novokomite svoju emotivnu identifikaciju s ukrajinskim narodom iskazuju samo zato što rusku politiku prepoznaju kao ekvivalent velikosrpske politike.
Gledajući stvari iz sinhronijske perspektive logičnije bi bilo da kao nosioci suverenističke ideje podržavaju suverenističke odluke dvije ukrajinske pokrajine.
Gledajući iz dijahronijske perspektive, kao navodni čuvari crnogorskog identiteta, imali bi istorijsku i moralnu obavezu da još radikalnije iskažu stav podrške Rusiji. Međutim, upravo tu ključa osnovni novokomitski problem, a to je nesposobnost da se prihvati prošlost sopstvene države. Kada imamo u vidu da je ta prošlost čojska i junačka u skoro svim etapama svoga istorijskog postojanja, onda njihova nesposobnost upisivanja u istorijski kontinuitet tek postaje znak totalne iracionalnosti.
Takav odnos prema sebi, takav odnos prema nasljeđu sopstvene zemlje jeste nešto što oni permanentno iskazuju. Prisjetimo se, recimo, njihovog cetinjskog štimunga uz note i stihove Tompsona. Ni tada nije stvar bila u muzičkom ukusu – u nekom racionalnom ili estetskom opredjeljenje – već u traganju za bilo čim što ima antisrpske akorde. Kada bi u pamćenju svojih predaka našli makar jednu antisrpsku strofu oni bi nju pjevali, a ne bi morali preuzimati tuđe, pa još ustaške.
Milovan Urvan
