Uz protivljenje rukovodstva SR Crne Gore, Cetinje je organizovalo miting solidarnosti sa našom braćom, prognanicima i stradalnicima sa Kosmeta, 18. septembra 1988. godine pred oko 20.000 ljudi. Za mene je bila posebna čast što sam imao priliku da, kao predsjednik jedne opštine u Crnoj Gori, jedini glasno izgovorim ono što je narod osjećao u duši. Narod je primjećivao da se svi naši putevi survavaju u hiljade stranputica.
Više nije pristajao da bude uslužna gluvonijema baza svojih funkcionera. Sa Cetinja, gdje se državotvorila Crna Gora, javljeno je kosmetskom jadoživlju da nije više samo. Sa ivice ponora, jasno i glasno je poručeno rukovodstvu Crne Gore i Jugoslavije da ne želimo biti posmatrači sopstvenog posrtanja. Ovaj miting solidarnosti na Cetinju bio je jedna od prekretnica u svijesti naroda za događaje koji će potom uslijediti.
Od 1981. god. na Kosmetu se dešavala agresija u vlastitoj državi i republici od svojih sunarodnika. Srbijanci, Crnogorci i drugi nealbanski živalj postajali su u pravom smislu stradalnici u ovoj pokrajini. U jednoj slobodnoj, pravnoj državi reći za dio njenog naroda da je stradalnički i paćenički su teške riječi, od kojih država treba da pocrveni! Pošten čovjek, ma kojeg naroda, nacije i vjere, ne može a da ne osudi one koji ukidaju djeci miran san. Čovjek koji ima makar zrno morala nije mogao da ne digne glas protiv onih koji uznemiravaju vječni san mrtvih, koji ruše i skrnave groblja. U oba svjetska rata, i u tragično vrijeme višestoljetne okupacije pod Turskom i Austrougarskom, neprijatelj je pošteđivao, u dobroj mjeri, naše spomenike kulture i istorije.
A na Kosmetu se spomenici kulture i nacionalnog identiteta ruše, spaljuju i uništavaju. Pošten čovjek morao je glasno i jasno reći da se radilo o genocidu nad istorijom. Licemjerno je bilo poslije dugogodišnjeg etničkog čišćenja krivicu za ono što se događalo prebacivati na žrtve. Ispadalo je da je zločin human, a žrtva odgovorna. Oni koji su o ovome ćutali bestidno su se solidarisali sa nasiljem i svojim oportunizmom pomagali ovaj nerazumni i antiistorijski proces. Etnički čist Kosmet imao je samo jednu konsekvencu – da uprlja i razbije Jugoslaviju. Naši političari veoma su bili grlati na svim svjetskim skupovima protiv raznih diskriminacijau svijetu. To je etički posve opravdano. Ali etičnost nema pravu mjeru ako se ne boriš za položaj svog naroda u svojoj državi. Ne mogu se imati dva lica: jedno „svjetsko“, drugo naše. Nažalost, ova smiješna i neozbiljna logika, kada je riječ o državi, bila je na javnoj sceni. Ljudi smo, a ne djeca. I djeca su znala da se bitka ne može dobiti ćorcima i da se svoja sjenka ne može uloviti.
U živom sjećanju starijih od mene bile su kolone naših mučenika – gladnih, bosih, bolesnih, izmučenih, koji su pred svirepom najezdom šćiptarskih kvislinga bježali sa Kosmeta 1941. god. u Crnu Goru. Bile su to kolone bez povratka. Nažalost, takve kolone posljednjih godina bile su ponovo krenule. Zato je našem narodu i te kako bilo poznato ovakvo stanje. Sjećanja bi trebalo da žive da se ružno ne bi ponavljalo, jer narodi koji su osuđeni da ponavljaju svoju istoriju – imaju neizvjesnu budućnost.
Za razliku od naroda, rukovodstvo SR Crne Gore kao da ovo nije shvatalo i već na prvom koraku je iznevjerilo njegova očekivanja. Crnogorci su svoje državotvorno pripadništvo davno položili i očekivali su da rukovodstvo bude na visini naših predaka. Razum svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, kralja Nikole, Marka Miljanova i drugih ljudi čija je mudrost i hrabrost bila okrenuta budućnosti obavezivao je, prije svega, rukovodstvo Crne Gore, a i nas obične ljude, da u pretećoj bezumnosti izrazimo solidarnost sa stradalnicima i paćenicima sa Kosmeta. Solidarnost za život i svjelost, a protivljenje smrti i mraku. Umjesto da Predsjedništvo SR Crne Gore bude domaćin na narodnom mitingu solidarnosti, koji je održan u Titogradu 20. avgusta 1988. godine pred oko 50.000 ljudi, oni su odredili da govornici budu ljudi iz opštinskog i republičkog Socijalističkog saveza, marginalne organizacije u postojećem sistemu vlasti.
Najkraće rečeno, u prošlosti Crna Gora je bila začarani trougao omeđen turskom imperijom, austrougarskom carevinom i Mletačkom republikom u koji su ušli odabrani za odbranu „krsta časnog i slobode zlatne“. Svaka realna vlast morala je da računa na gensko nasljeđe, kolektivnu i individualnu svijest ljudi o svom porijeklu i pratećim emocijama. Jasno je bilo da Crnogorci ne mogu biti nezainteresovani za ono što se dešavalo na Kosmetu, jer pamćenje je nemoguće izbrisati iz kolektivnog uma naroda. Na mitinzima širom Crne Gore je data nesebična podrška stradalnicima sa Kosmeta. Toliko naroda na skupovima niko nije prisiljavao, oni su došli sami i izrazili podršku svojoj braći kako su i osjećali.
Umjesto da se bavi na analitičan način ovim realnim problemima, vlast je, po starim boljševičkim manirima, solidarnost naroda tumačila kako joj je odgovaralo. Partijska mašinerija, politička policija i tajni režimski hajkači izraženu solidarnost, a potom i zahtjeve za promjene, perfidno su tumačili kao udar na Crnu Goru. Početkom oktobra1988. godine, na zahtjev naroda za ostavkama onih koje je vrijeme pojelo, odgovoreno je batinanjem i uvođenjem privremenih mjera. Posljedice propale politike pokušavale su se rješavati brutalnom silom prema sopstvenom narodu.
U ovako stvorenoj klimi rukovodstvo Opštine Cetinje nije se moglo baviti na normalan način svojim poslom, jer je rukovodstvo Republike počelo da se intenzivno bavi nama. Početkom novembra 1988. Centralni komitet SK Crne Gore preko Opštinskog komiteta Cetinja i uz pomoć pisaca telegrama podrške propalom komunističkom rukovodstvu (iz firme „Obod“ i Državnog arhiva SR Crne Gore) traži ispitivanje našeg povjerenja, tj. ostavke predsjednika i sekretara SO Cetinje i čitavog Izvršnog odbora SO Cetinje.
Na vanrednoj sjednici Skupštine opštine 15. novembra 1988. delegati su sistemom partijske mašinerije dovedeni u situaciju da glasaju o našem povjerenju. Glasali su po svojoj savjesti i mi smo dobili jednoglasnu podršku. Ovo je bilo i za očekivati, jer smo, u saradnji sa ovim istim delegatima organizovali miting solidarnosti, a uz njihove sugestije je uobličeno ono što sam tog dana na skupu saopštio. I na nivou Republike je organizovano ispitivanje povjerenja. Delegati Skupštine SR Crne Gore nijesu dali povjerenje jednom broju članova republičke vlade, prije svega ministru policije, uz priznavanje opravdanosti zahtjeva koji su bili ispostavljeni od strane radnika i studenata. Ovo je uslovilo podnošenje ostavke čitave Vlade, ali je odlučeno da se glasanje odloži za drugu sjednicu. Ove igre vlasti nijesu bile nove ni nepoznate. Ovo je samo pogoršavalo situaciju stvarajući još veći jaz između naroda i vlasti.
(Na mitingu su govorili: Moša Odalović, pjesnik sa KiM, Jovan Markuš, predsjednik Cetinja, i Slobodan-Puro Đurić, predsjednik SSRN Cetinja.
Dobro je da postoje ove fotografije kako bi se zaboravni podsjetili kakvo je bilo Cetinje dok ga diktatorska vlast Mila Đukanovića nije pretvorila u „eksperimentalnu pozornicu“ za svoje političke i vjerske projekte. Na fotografijama će se prepoznati mnogi koji su kasnije „prelomili u mozak“)
Jovan Markuš (Fejsbuk)
