Ne treba nikakva politička mudrost da bi se zaključilo da je naš nevoljni predsjednik države Milo Đukanović krenuo stopama dvije najneslavnije ličnosti iz naše prošlosti – Sekule Drljevića i Savića Markovića Štedimlije. Jednako je lako, na osnovu njegovog govora tijela, uočiti da je u velikim problemima. Kipi u njemu. Ili će napraviti neko sranje, ili će šmugnuti prvim avionom negdje kod svojih jataka.

Kada na Vikipediji pročitate odrednicu Sekula Drljević, osim istorijskog konteksta, pomislite da se odnosi na Đukanovića.
„Njegova potonja javna djelatnost obilježena je postepenom političkom i ideološkom transformacijom, od početnog zagovaranja državnog i narodnog ujedinjenja, preko zalaganja za federalizaciju države, do otvorenog zagovaranja separatističke politike. Tokom Drugog svjetskog rata sarađivao je sa italijanskim okupacionim vlastima u Crnoj Gori, a potom i sa ustaškim režimom u NDH. Kao jedan od prvih ideologa crnogorskog etničkog nacionalizma zastupao je tezu o dinarskom porijeklu Crnogoraca i njihovoj potpunoj različitosti, ne samo u odnosu na Srbe, već i na Slovene uopšte. Tim povodom otvoreno se pozivao na stavove nacističkog ideologa Alfreda Rozenberga. Osmislio je i poseban crnogorski oblik religijskog nacionalizma, koji je nazvao crnogoroslavlje, tvdreći da se to crnogorsko pravoslavlje suštinski razlikuje, ne samo od srpskog pravoslavlja, već i od pravoslavlja uopšte“, piše na Vikipediji, na odrednici Sekula Drljević.
Jasno je, i Milo je počeo sa srpskih pozicija, a danas je jedan od najzagriženijih mrzitelja svega što je srpsko. Jedino mu je, vjerujem, mrskije kada mu se neko umiješa u unosni tovar banana.
Razlika u odnosu na Sekulu je što Milo nije voljom sarađivao sa italijanskim vlastima kada se za njega i njegove poslove sa švercom duvana zainteresovalo njihovo tužilaštvo. Ne voli ih čak ni koliko Srbe, ali o njima ćuti jer imaju ponešto o njemu u svojim fiokama. Vjerujem da nije ni čuo za Rozenberga. Promakne to đaku kojem je sedmica u indeksu raritet. Ostalo je isto i nije potrebna analiza.
Sa Savićem Markovićem Štedimliom, koji je bio glavni saradnik Drljevića, sličnost je u tome što obojica žele da Crnogorce što više odvoje od Srba. Savić nesrećni (rođen na Savin dan i dobio ima Savo, ali pošto mu Srbi nijesu bili pri srcu sebi dao nadimak Savić – mali Savo.) čak ide dotle da kaže da su Crnogorci porijeklom Hrvati. I to čak oni crveni.
Na kraju sve trojicu povezuje to što su u mladosti bili Srbi i što su se za interese Crne Gore najglasnije borili iz Hrvatske. Prva dvojica su tamo proveli veći dio svog vijeka, a ovaj posljednji juče zavapi iz Zagreba o ugroženosti Crne Gore.
https://youtu.be/Wrs4PpOWQEg
Ne može da priviri ni na jednoj relevantnoj političkoj adresi u svijetu, pa je kod nacionalno i antisrpski ostrašćenog predsjednika Zorana Milanovića naručio poziv za posjetu. Priznao je to juče javno Milanović da je do zbrzane posjete nervoznog gosta došlo da bi mu se pružila podrška nakon cetinjskog brodoloma.
Za 30 godina vlasti nije ni privirio njemačkom kancelaru, a Krivokapić sa Merkelovom dva puta u godini. Predsjednika SAD je vidio jedino na televiziji i baš juče mu ambasadorka te zemlje Džudi Rajzing Rajnke zaljašti šklempu po ušima i priviknu da se ne bavi raspirivanjem podjela i da se stavi na polzu države. A on našao utočište kod opskurnog Milanovića, koji je juče pokušao da mu na brzinu uradi mali servis da se nekako dokotrlja do sljedeće registracije, izbora u Podgorici naredne godine.
Dva jučerašnja pitanja hrvatskih novinara potpuno razobličavaju i ogoljuju jadnu političku poziciju Đukanovića.
Na prvo pitanje, koje se odnosilo na sve uočljiviji izostanak podrške važnih političkih adresa za njegovu politiku, Đukanović je uškopljeno vrdao da treba tražiti podršku građana za spas države. A građana ne može okupiti ni dvije hiljade na tijesnom Cetinju.
Drugo je bilo još nemilosrdnije. Pita novinar Đukanovića da li je vrijeme da se kao posljednji politički oldtajmer (to je ono, obično, isluženo staro auto, našminkano i funkcionalno tek toliko da se ponekad izveze iz garaže i pokaže svijetu i kolekcionarima) u Evropi povuče i relaksira političke prilike i procese u Crnoj Gori.
Đukanović je još nemoćnije trućao o tome kako neće biti srećnijega od njega kada bude mogao da se povuče i da će to uraditi tek kada bude siguran da je Crna Gora, na sigurnom … A ona će to biti kad on bude na sigurnom, u Spužu.
Tu je uskočio Milanović da odradi mali servis pitajući novinara zna li „uopće kaj je oldatajmer“.
„Nije on oldtajemer. On je i te kako u pogonu. A šta će biti sa njim odlučiće narod. A narod je nemolosrdan“, kazao je Milanović, smješkajući se kao da ima na umu da je narod već odlučio.
I da sam htio da trunim ovu političku idilu između Mila i Milanovića, podsjećanjem na stavove iz ranih devedesetih, ovoga što je još u pogonu, da je „zbog šahovnice zamrzio i šah“, odustao bih, spotače me domaćin Pantovčaka.
Kaže Milanović da je Milu sve oprostio 1997. kada je sa svojom policijom „zaustavio marš na katoličke Albance u Tuzima“. Koliko tren prije toga nijesam imao nikakvu predodžbu da su Milanoviću toliko srcu prirasli naši Malisori. Koliko jadna i nemoćna laž.
Mirko Plamenac
