Uniformu natopljenu krvlju skinuli su mi u goraždevskoj bolnici, prije nego što će me operisati – na živo. Sljedeće čega se sjećam je samica smještena u podrumu logora. Napolju noć, zima, minus 21, drhtim ispod tanke plahte. Do mene dopiru jauci, prisjeća se Radovan Bogojević, koji je iskustvo logoraša stekao u Bosni i Hecegovini – kraj 20. vijeka.
Hapšenje Edina Vranja, visokog službenika Federalne uprave policije Bosne i Hercegovine, koje je podiglo političko Sarajevo na noge, spremno da ga brani do posljednjeg „diplomatskog gafa“, nit je koja bi mogla da odmota klupko neistraženih zločina počinjenih nad Srbima u posljednjem ratu devedesetih. Ko je bio Edin Vranj, kroz šta su prolazili zarobljenici smješteni u goraždevskom logoru te kako objasniti činjenicu da je tamo bilo smješteno i šestogodišnje dijete, razgovaramo sa pomoćnikom komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove 4. Podrinjske lake pješadijske brigade (Ruđanske brigade) Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, Radovanom Bogojevićem, koji je u logoru pod komandom visokog službenika BiH proveo 22 mjeseca.
Jauci koji se prolamaju kroz noć
Bogojević je kao ratni zarobljenik doveden u improvizovani logor ratnih zarobljenika u Goražde januara 1993, nakon ranjavanja i zarobljavanja od strane pripadnika Armije BiH. Nije bio jedini ratni zarobljenik koji će biti smješten u ovaj logor, ali je jedan od onih koji su uspjeli živi da stignu do njega. Mnogi su, priča, nestali, na putu ka logoru.
„Na putu ka Goraždu ispred nas se ispriječio tunel, zatrpan šljunkom i pijeskom, pokriven minama-paštetama. Neko je trebalo da razminira prolaz kroz tunel i oni su poslali zarobljene srpske vojnike. Zarobljeni srpski vojnici su mine sklanjali rukama. Mnogi su poginuli, a mnogi ranjeni su nastavili dalje putem smrti ka logoru u Goraždu“.
Po dolasku u Goražde, Bogojevića smještaju u bolnicu i operišu bez anestezije, na živo. Trenuci koje je, kaže, teško pretočiti u riječi. I ne treba, to su slike koje ne moraju, smatra, da se verbalizuju. Dovoljno su strašne same po sebi. Nakon bolnice biva transportovan u logor, smješten u zgradi bivšeg ZOILA-Zajednice osiguranja imovine i lica Sarajevo. Vrijeme koga se, kako kaže, nerado sjeća.
„Bio sam u samici, podrumskoj prostoriji, toliko skučenoj da nisam mogao da se ispravim. Januar 1993, temperatura minus 22. U prvih nekoliko mjeseci nisam bio siguran ko je i koliko nas došlo živo do logora. Da nisam sam, znao sam po jaucima. Oni su se prolamali kroz noć, svaku noć. Kasnije, kada su me prebacili u prostoriju sa ostalim zarobljenicima, razumio sam da je to praksa – i da su najviše stradali dobrovoljci iz Čajniča. Ja sam zauzeo mjesto Slobodana Tanaskovića iz Višegrada, koji je ovdje umro“.
Sjeća se da su svi, njih 12-13, koliko ih je bilo u jednoj prostoriji, ležali na daskama. Neki povrijeđeni, neki ranjeni. Prostorija mala, oni priljubljeni jedni uz druge. Kada bi neko htio, kaže, da se okrene na bok, morali su složno svi da promijene stranu.
„Do dolaska Crvenog krsta nismo se kupali. Za ljetnjih noći kad udari žega i vrućina sve je zaudaralo na smrad, a posebno kibla (kanta u koju smo obavljali malu i veliku nuždu), jako je zaudarala. Taj miris, taj užas nikada neću zaboraviti. Nekako me je to više uznemiravalo od svih saslušanja i batina. Nismo ni spavali. Mi smo, zapravo, čekali ko će te noći biti pozvan na razgovor, a šta razgovor podrazumijeva znali smo“.
Poslije batina – ili se vraćaš u ćeliju ili u bolnicu
Hrana je, priča naš sagovornik, bila oskudna. Za doručak malo hljeba i vruća voda sa nekom travkom.
„Do dolaska međunarodnog Crvenog krsta 12. maja, na Svetog Vasilija Ostroškog, praktično da nismo jeli, dobijali bi tek toliko da biološki ostanemo u životu. Do tog trenutka nije se ni znalo da smo živi. Mi smo vođeni kao otpisani, poginuli. Porodice su saznale da smo živi tek pošto nas je Crveni krst popisao. Tek tada, godinu dana kasnije, vidio sam tanak premaz paštete preko parčeta hljeba, toliko tanak da je tonuo u rupice hljeba. Iz logora sam izašao sa 39 kilograma“.
Sa Edinom Vranjem se susreo, kaže, nekoliko puta za 22 mjeseca koliko je proveo u logoru. Viđao ga je u zatvorskom krugu gdje su u prvo vreme u šetnju izvodili logoraše. Iz priče saboraca sa kojima je dijelio ćeliju saznaje da je Vranj iz ruđanske opštine iz koje je bilo najviše zarobljenika. Lukavstvo se sastojalo u tome što je Vranj ispitivao zarobljenike, a mučke poslove prebijanja ostavljao svojim podređenima.
„Mene lično nije izvodio i saslušavao, ali je izvodio Stepovića, Iliju Drobnjaka, Arsić Ljubinka, Petra Kuburovića, Gojka Stupića. Ljudi su se ćutke vraćali u ćeliju. U ćeliju ili bolnicu, zavisilo je od surovosti dežurnog batinaša. Sam sam u nekoliko navrata boravio u bolnici. Nismo pričali, nismo dijelili iskustva, nije bilo potrebe. Svi smo sve znali. Jauci su se prolamali kroz cijelu zgradu. Ispitivanje, pritisak, a onda nastupaju ljudi oko njega“.
Logor za djecu?
Kao starješina, Blagojević je bio izložen posebnim tretmanima psihičke torture.
„Mene su mahom saslušavali ljudi iz Sarajeva kako bi saznali informacije o našim položajima, našoj Vojsci, šta imamo od tehnike. Prije nego što će me zarobiti bio sam u komunikaciji sa kapetanom Sejdićem, komandantom Višegradske muslimanske brigade, kako bi naše zarobljene razmijenili. Četiri puta sam izlazio na njihovu stranu tokom organizacije razmene bez međunarodnih posrednika. Mijenjali smo leševe za leševe. Pritisci su bili veliki, ali to je rat, a mi vojnici morali smo sve da istrpimo. Mnogo više me je uznemiravala pomisao da je sa nama u logoru smješteno i šestogodišnje srpsko dijete sa kojim nismo imali kontakt“.
Logor napušta u razmjeni zarobljenika poslije 22 mjeseca. Ne voli da priča o tom periodu, ne voli da ga se seća. Hapšenje Edina Vranja potvrda je, kaže, da pravda jeste spora ali dostižna. Ali on ne likuje. Oprostio je kaže, iako ga je poslije goraždevske epizode sačekalo još pet operacija na VMA. Razgovor prekida pitanje: Zašto me ne pitate šta je bilo najljepše, šta je to lijepo što nikada neću zaboraviti“?
Šta je to lijepo što se čoveku koji je na koncu 20. vijeka u srcu civilizovane Evrope stekao iskustvo logoraša moglo urezati u pamćenje?
„Prvo jutro na slobodi. I zavjese koje se na prozorima spavaće sobe lelulaju na povjetarcu. Kakva je to sreća“.
Nataša Jovanović
Sputnjik
