Rob koji je bio slobodan čovjek

„Moć nad samim sobom je najviša moć; robovanje strastima je najstrašnije ropstvo”.
(Lucije Anej Seneka, rimski filozof i pisac, 4. vek p.n.e. – 65)

„Filozofi su anđeli u svojim slušaonicama, a pravi majmuni u javnosti i životu”.
(Epiktet, grčki filozof, 50-135)

„Nijedan čovjek nije dovoljno dobar da bi bio gospodar drugog čovjeka”.
(Džordž Bernard Šo, irski književnik, 1856-1950)

„Razlika između minulih vremena i sadašnjeg vremena
samo je u metodama porobljavanja”.
(Vitomil Zupan, slovenački pisac, 1914-1987)

Stoicizam je učenje antičke filozofije i bio je popularan među obrazovanim ljudima stare Grčke i Rimskog carstva. Njegov osnivač je grčki filozof Zenon (335-262) iz Kitiona (današnje Larnake), na Kipru. Glavni predstavnici su Hrisip, Seneka, Epiktet i car Marko Aurelije. Stoička škola je nastala oko 310. godine prije nove ere.

Naziv „stoicizam“ potiče od Stoa Poikile – atinskog „oslikanog trema”, odnosno od kolonada ukrašenih mitskim i istorijskim motivima. Tu su se okupljali Zenon i njegovi sledbenici. Ovu filozofsku školu zabranio je car Justinijan 529. godine, sa obrazloženjem da je to pagansko učenje nespojivo sa hrišćanstvom.

Po stoicima, svijet je satkan po zakonima logike, fizike (monističke filozofije prirode) i etike (filozofije duha). Filozofiju su upoređivali sa vrtom – voćnjakom u kome je ograda logika, drveće fizika, a plodovi etika.

Priroda i Logos

Stoička filozofija prirode zasniva se na ideji Logosa (Sveuma), kao svega što određuje i stvara – inteligentnoj svjetskoj duši ili Bogu. Sva priroda i ljudski život je oličenje univerzalnog zakona. Svijetom vlada logos i zbog toga je sve (sudbinski) (pred)određeno. Stoička filozofska škola smatrala je predavanje sudbini centralnom ljudskom vrlinom. Postoji aktivni (kreativni) um (Logos, Bog) i pasivni um (supstancija, materija). Jasan i nepristrasan mislilac (mudar čovjek) omogućava i drugima da razumiju univerzalni razum – Logos.

Stoicizam je i način života koji se dokazuje djelima, a ne riječima. Moto stoika je „živjeti u skladu sa prirodom i Logosom” i to je glavna svrha čovječjeg života. Sve je ukorijenjeno u prirodi. Mudar čovjek treba da „ima volju” da živi u skladu sa prirodom i sa sopstvenim razumom i da tako postiže duševni mir. Jer, „vrlina se sastoji u volji koja je u saglasnosti sa prirodom”.

Po stoičarima, centralni problemi su etičke prirode. Stoicizam je „etika vrline”, a etika je glavni fokus ljudskog saznanja – uči razvijanju samokontrole i hrabrosti radi prevazilaženja jakih negativnih emocija i životnih iskušenja, jer destruktivne emocije ometaju normalno rasuđivanje.

Smatrali su da je „vrlina jedino dobro” i da je „dovoljna za sreću”. Zdravlje, bogatstvo i zadovoljstvo nijesu dobri ili loši sami po sebi, već imaju vrijednost „da bi vrlina djelovala”. Dobra djela su odrazi naših vlastitih vrlina. Čovjek mora da čini dobro da bi bio čestit.

Najznačajnije vrline su: mudrost, pravednost i umjerenost. Čovjek treba da se suprotstavlja snažnim impulsima koje stvaraju ljubav, strast, mržnja, strah, bol…Stoici su govorili da je „blažen onaj koji je zadovoljan onim što ima”. Međuljudski odnosi treba da budu oslobođeni „gnjeva, zavisti i ljubomore”.

Stoici su se smatrali građanima svijeta i prihvatali su i robove kao ravne drugim ljudima, jer su svi ljudi podjednako „proizvodi” prirode. Vjerovali su da je svako ljudsko biće sposobno da razvije pozitivne vrline, bez obzira na porijeklo, društveni status ili godine.

Seneka je bio ubijeđen u moć Božanskog uma i naglašavao je snagu morala i samosvijesti. „Ljudska duša je jača od sudbine”, smatrao je. Herojski je ispunio naredbu cara Nerona kojom je osuđen na smrt. Pošto je sebi presjekao vene iznad dlana, sjedio je sa prijateljima za stolom i mirno raspravljao o filozofskim temama.

Po jednoj anegdoti, „nekoliko dana prije nego što je Marko Aurelije (121-180) postao rimski car, bio je tužan.

– Šta ti je? – upitala ga je majka.

– Spremam se za vladanje – odgovorio je on”.

Smatrao je da je potrebno biti čovjek, pa onda car; da je korisnije uvažavati mišljenja više mudrih ljudi, nego sopstveno mišljenje nekritički potčiniti volji sebe samog; i da je najveća pobjeda oprostiti protivniku.

Od roba do slobode

Epiktet (grč. Epikteos, 50-135) je grčki filozof, jedan od glavnih predstavnika kasnog stoicizma. Rođen je u Hijerapolisu, Frigija (Mala Azija). Njegova majka je bila robinja, a i sam je doveden u Rim gdje je postao rob Epafrodita, sekretara cara Nerona. Svoje dužnosti Epiktet je uvijek obavljao temeljno i savjesno, ne zbog straha od kazne poput ostalih robova, već rado i s elanom, ne stideći se svog ropskog položaja. Smatrao je da niko nije rob kome je volja slobodna.

Po jednoj anegdoti, kada je bijesni gospodar počeo da tuče Epikteta, budući filozof je mirno rekao: „Slomićeš mi nogu”. Kada mu je Epafrodit zaista nogu slomio, Epiktet je hladnokrvno dodao: „Nijesam li rekao da ćeš je slomiti?” Epafrodit se iznenadio strpljivošću svog roba i postidio se svoje surovosti, a Epiktet je ostao hrom za cio život. Iako je ostao hrom za cio život, govorio je: „…hromost je smetnja nogama, ali nije volji”.

Epafrodit mu je nakon careve smrti, zbog te njegove sposobnosti ali i velike umnosti, podario slobodu. Kao slobodan čovjek, Epiktet je u Rimu predavao stoičku filozofiju. Po naredbi cara Domicijana iz 94. godine, zajedno sa drugim filozofima i matematičarima, protjeran je iz Rima. Nastanio se u Nikopolisu, u zapadnoj Grčkoj, gdje je osnovao svoju filozofsku školu. Umro je u izgnanstvu jer je odbio da se vrati u Rim koji je zvao „gradom grijeha”.

Težište u svom učenju Epiktet je stavljao na moral i religiju. Imao je veliki uticaj na razvoj ranog hrišćanstva. Njegovo najpoznatije djelo je Priručnik (vodič) morala (Enhiridion), a poznati su i njegovi Razgovori (Diatribai). Metoda mu je bila sokratovska – podučavanje kroz razgovore. „Čovjek ima dva uva i jedna usta da bi mogao dva puta više slušati nego pričati”, govorio je.

Ovaj filozof je bio od onih koji znaju da pitaju i na pitanja odgovaraju, i koje je Platon nazivao vještacima za razgovor – dijalektikosima. U Platonovim dijalozima, pitanja skoro uvijek postavlja mudar čovjek.

Dobar učitelj, govorio je Epiktet, prvenstveno podučava vlastitim primjerom, pa tek onda riječima. Sva imovina ovog filozofa sastojala se od slamnatog kreveta, drvene klupe i zemljane lampe. Predavanja su mu slušali čak i rimski carevi (Hadrijan i Marko Aurelije). Epiktetova mudrost, rečitost, iskrenost i uvijek dobro raspoloženje pridobijali su sagovornike. Njegov učenik Flavije Arijan (rimski istoričar, filozof, konzul i general, helenskog porijekla, oko 86-146) opisivao ga je kao govornika koji je mogao „navesti svog slušaoca da osjeti upravo ono što je Epiktet želio da osjeća”.

Podnesi i odriči se

Epiktetova Vaseljena je, slično potonjem filozofu i matematičaru Lajbnicu, „najbolja moguća”. Zasniva se na usklađenom djelovanju dva principa: racionalnog (logonosnog, umnog) i stvaralačkog (priroda). Logos omogućava jedinstvo i poredak Vaseljene, a prirodom upravljaju zakoni i ona je racionalna i saznatljiva.

Govorio je da je Bog, koji je stvorio svijet i upravlja njime, beskrajno dobar i mudar. Zraci te dobrote i svemudrosti nalaze se u ljudskom umu i duši. „Čestit čovjek je savršeno ispunjenje ljudske prirode”, govorio je. A istinski zadatak čovjeka je da u sebi razvija Božanski Logos i uspostavi harmoniju sa njim, da ispuni volju Božju i da povećava njegovu slavu. Duša je slobodna i potčinjena jedino Bogu. „Potčiniti se Božjoj volji, ispuniti je znači biti slobodan”. A razum je zajedništvo „sa Bogom u nama”.

Epiktet je naglašavao suštinsku različitost duše i tijela, i smrt je zamišljao kao prirodan proces njihovog odvajanja. Po njegovom učenju, nužno je jasno razlikovanje stvari i događaja na koje čovjek može sam da utiče od onih koji zavise od spoljašnjih okolnosti. To omogućava postizanje sreće i duševnog mira. Što je u našoj moći, po prirodi je slobodno.

U našoj vlasti su unutrašnja osjećanja, misli, vlastito djelovanje, odnosno sve ono što dolazi od nas samih. Za ono na šta može da utiče čovjek treba da traži sopstveno rešenje. Sve što ne zavisi od njega, čovjek treba da „stoički” podnese, odnosno da to prihvati kao takvo. Ne treba se uznemiravati zbog događaja koji su posledica dejstva prirodnih ili Božjih zakona. Ključni slogan mu je bio „Podnesi i odriči se” (lat. Sustine et abstine).

Čini se da je takav moralni stav uticao na kreiranje molitve, čije se autorstvo pripisuje Svetom Franji Asiškom (1182-1226), njemačkom teologu Fridrihu Kristofu Etingeru (1702-1782) i američkom teologu, etičaru i angažovanom javnom intelektualcu Rajnholdu Niburu (1892-1971). Postoji i, gotovo istovjetna, molitva Sijuks Indijanaca. Ona, u suštini, glasi: „Bože, daj mi snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što se može i treba promijeniti i mudrosti da razlikujem jedno od drugoga”.

Epiktet je govorio: „U našoj vlasti nijesu naše tijelo, imetak, ugled, naš položaj u svijetu…, odnosno sve ono što ne dolazi od nas samih. Što nije u našoj vlasti podložno je uticajima drugih i zavisno od njih, u tuđim je rukama i može biti (od drugih) spriječeno… Nemoj željeti da se sve događa onako kako ti želiš, već želi da se sve događa kako se događa i živjećeš u miru… Od čovjeka ne zavisi da li će biti bogat, ali zavisi da li će biti srećan”.

To podrazumijeva prihvatanje svoje uloge (sudbine) sa uvjerenjem da to određuje cilj vlastitog postojanja. Svaki položaj (životna uloga) podrazumijeva dužnosti čije ispunjavanje doprinosi skladnosti Vaseljene. To znači raditi najbolje ono što je u našoj moći i smireno prihvatiti ono što ne zavisi od nas, sa sviješću da je to pravedno.

Njegove riječi su: „…pazi, dobio si ulogu u nekom pozorišnom komadu, a to određuje reditelj… Ako ti se da uloga prosjaka, moraš je odigrati u skladu sa karakterom uloge. I isto tako moraš glumiti bogalja, vladara ili uskogrudog čovjeka. Tvoj se zadatak sastoji, jedino i isključivo, u tome da dobro odigraš tebi dodijeljenu ulogu. Biranje uloge nije tvoj posao… Upamti da si samo glumac u drami čiji karakter određuje pisac”.

Vaseljena je uređeno svrhovito biće u kome vladaju pravedni i nepromjenljivi zakoni (logika). A „logika (je) neophodna – bez nje čak ne bismo ni znali da li je neophodna ili nije”, kazao je Epiktet.

Unutrašnje oružje

Ne treba da se suprotstavljamo Bogu i sebe stavljamo na njegovo mjesto. Treba neumorno raditi na usavršavanju vrlina. To znači biti čovječniji, milosrdniji, pravedniji i skromniji i doći će ono što je dobro i pravedno. A sve što je prirodno – to je i pravedno.

Životna iskušenja treba da nam posluže za buđenje unutrašnje snage da ih rešavamo. Potrebno je „iskovati unutrašnje oružje (vrline) na nakovnju životnih problema”. To znači zadržati čvrsta uvjerenja i ne iznevjeriti moralne principe ni u najtežim situacijama. Samo pobjede nad samim sobom mogu učiniti čovjeka srećnim. I Heraklit je kazao da je „karakter čovjeka njegova sudbina”.

Kaže Epiktet: „…prepoznaj snage koje ti pripadaju i reci ‘daruj mi opasnost kakvu hoćeš, Bože, jer ti si mi dao sredstva i snage da časno prođem kroz sve što se događa’”.

Čovjekovo dostojanstvo, smatrao je, počiva u našoj Božjoj prirodi. A slobodna volja je nešto najuzvišenije što čovjek posjeduje, jer omogućava da dostojanstveno živimo i umiremo. To je unutrašnje „oruđe” pomoću koga uvijek možemo postupati humano i sa prirodom usklađeno.

Sloboda je unutrašnje stanje čovjeka i zato je ovaj filozof sebe smatrao slobodnim čovjekom i dok je bio rob. Moralno samopredjeljenje čovjeka i njegova unutrašnja sloboda ne mogu se oduzeti ni spoljašnjim ropstvom. Čovjek je slobodan onoliko koliko to želi da bude. Smatrao je i da „ko se drugom klanja i ulaguje protiv svog uvjerenja – nije slobodan”.

Jednom riječju, u centru Epiktetovog učenja jeste etika čiji je cilj sticanje znanja o srećnom životu. U čovjeku  je, učio je, ugrađena svijest o moralnoj dužnosti, svjetskom građanstvu i međuljudskoj ljubavi. Ljudska bića, a posebno filozofi, su jedina stvorenja na svijetu kojima je životni cilj – sticanje vrline u skladu sa razumom.

Svojim primjerom, pokazao je kako je, i u velikim životnim iskušenjima, moguće zadržati čovječnost, moralne principe i vedar duh. „Niko ne može biti slobodan, ako ne vlada sobom”, poučavao je. Kao i „Postupaš li ispravno, tada se ne treba bojati nepravedne kritike”.

Strogost etičkih načela, uzvišenost moralnog ponašanja, odanost plemenitom siromaštvu i slobodi i postojanost u najvećim životnim iskušenjima razlozi su velikog poštovanja prema ovom filozofu do dana današnjeg.

Milan Gajović je diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista iz Podgorice. Eksluzivno za Novi Standard.

Izvor Novi Standard