Pošto se i slikari i pjesnici ostvaruju uz pomoć društva i imaju konstantnu potrebu da se društvu prikazuju poželjno bi bilo da svojim nastupima pridonesu društvenim tolerancijama. Ni jedni ni drugi ne bi smjeli zaboraviti da je umjetnost strast iznad svih strasti.
Crna Gora s pravom nosi razne epitete. Ovoga puta preskočićemo prirodne ljepote, kulturno-istorijske spomenike, festivale, klimatske i folklorne osobenosti. Interesuju nas autentičnosti Crne Gore na polju kulture. Nećemo se baviti naslijeđenom kulturnom baštinom, njenim očuvanjem i uticajima, kojima je zaokupljeno cjelokupno crnogorsko društvo. Razmišljaćemo o našoj aktuelnoj, živućoj, društvenoj i kulturnoj atmosferi.
Analizirajući kulturne produkcije primećujemo da u Crnoj Gori prednjače slikarske izložbe i pjesničke večeri. Shodno tome iz kulturološkog konteksta današnju Crnu Goru mogli bi nazvati zemljom slikara i zemljom pjesnika.
U mrtvoj trci izdvojile su se upravo te dvije vrste stvaralaštva koje se forsiraju, sustižu i nameću kao kulturni atribut državi. Do sada je češće upotrebljavan izraz Crna Gora zemlja slikara mada se taj konstrukt uglavnom povezivao sa prošlošću i nalazio uporište u slikarima koji su rođeni u Crnoj Gori i otišli iz Crne Gore.
S obzirom da nas interesuje sadašnjost razmišljaćemo koji epitet Crna Gora treba da ponese na osnovu potencijala koje imaju slikarstvo i poezija kao najprisutnije u sadašnjosti i na koje sve načine doprinose crnogorskoj kulturnoj svakodnevnici.
Statistika kaže da prosječan crnogorski slikar u jeku karijere iza sebe ima oko 10 do 20 samostalnih izložbi. Isto je stanje i na polju poezije gdje prosječan crnogorski pjesnik ima 10 do 20 objavljenih knjiga pjesama. Ukoliko bi uzeli u obzir grupne izložbe i kolektivne večeri poezije brojke bi trebalo pomnožiti kod slikara sa 5 a kod pjesnika možda čak i sa više od 20.
Statistika zna da zamaskira stvari ali i da ih ogoli. Reprezentativna statistika traži velike brojeve. Prethodni brojevi nijesu veliki, ali pošto su smješteni u dva izolovana skupa, slikarski i pjesnički, dovoljno su respektabilni da se mogu koristiti za tumačenja kulturnog identiteta.
Razmotrimo elemente skupova. Ima li preklapanja u njima. Nema. Po mom saznanju nije bilo slučajeva objedinjavanja stvaralačkog opusa slikara i pjesnika. Bar ja, nijesam prisustvovao u isti mah i slikarskoj izložbi i poetskoj večeri. Slikari i pjesnici su strogo odijeljeni u svojim nastupima. Ima li slučajeva da se jedan isti autor vodi i kao slikar i kao pjesnik. Ima. Dakle pripada u oba skupa koja s uvažavanjem nazivamo strukovnim udruženjima ili čak institucijama kulture. Udruženja slikara i književnika(pjesnika) imaju po više stotina registrovanih članova.
U Crnoj Gori postoji nekoliko udruženja književnika čiji su članovi uglavnom pjesnici uz zanemarljiv broj proznih pisaca.
Po mom saznanju u Crnoj Gori postoji jedno udruženje likovnih umjetnika čiji su članovi pretežno slikari uz nešto malo vajara, scenografa, dizajnera.
Ovakva struktura udruženja potvrđuje stav s početka teksta da su slikari i pjesnici dominantni u crnogorskoj kulturi. Slikari su malo zahtjevniji od pjesnika. Vole da se nazivaju umjetnicima. Ni pjesnici ne zaostaju. Vole kada im kažete da su pisci.
Ove dvije kategorije stvaralaca sam izdvojio zato što mi se čini da uticajni pojedinci iz njihovih udruženja šire najviše nacionalizma i na kulturnoj sceni i u crnogorskom društvu uopšte.
Pošto se i slikari i pjesnici ostvaruju uz pomoć društva i imaju konstantnu potrebu da se društvu prikazuju poželjno bi bilo da svojim nastupima pridonesu društvenim tolerancijama. Ni jedni ni drugi ne bi smjeli zaboraviti da je umjetnost strast iznad svih strasti. Umjetnost koja ne uspije da nadiđe strast sirovog nacionalizma, blago da kažem, nije potpuna. Zato je sa kulturološkog stanovišta sasvim svejedno hoćemo li Crnu Goru nazvati zemljom slikara ili zemljom pjesnika.
Ranko Rajković
