Piše: Časlav Koprivica
Autorizovano predavanje profesora Časlava Koprivice o Gavrilu Principu, održano u Beogradu, u Maloj sali Kolarčeve zadužbine, 18. juna 2018. godine u organizaciji Instituta Rajs .
Zašto nam je Gavrilo Princip i danas važan? On nije samo jedan čovjek koji se žrtvovao, već neko čiji čin, iza kojega je stajao svom svojom osobom, predstavlja probni kamen našega odnosa prema svojoj prošlosti, ali i prema sadašnjosti, konačno prema sebi, a tako će biti, ili bi trebalo da bude, sve dok budemo „Principovi“, odnosno sve dok uopšte budemo – svoji. Zato bi možda trebalo da se iskušamo na Gavrilu, iako nijesmo istoričari, kao što ja s nama slučaj, ili, ako i jesmo – s one strane strogo profesionalnoga interesa za to razdoblje, ličnosti i događaje. Princip i drugovi su svojim djelom načinili međaš ne samo srpske nego i ukupne moderne svjetske povijesti. Ukoliko se povijesno znanje – kao što jeste nesporno – ne može smatrati jednom zasvagda zaključenim, već nečim što stalno, u svakoj epohi, iziskuje ponovno razmatranje i preispitivanje, tada i za ličnost Principa i njegovog naraštaja važi da uvijek iznova, kada god aktualna epoha napravi osjetan pomak, treba da prisvajamo i taj dio naše tradicije, i da, prisvajajući je, sebe iskušavamo, ne samo kao nekakve tumače i egzegete, već i kao one koji putem toga treba bolje da razumiju ko oni sami jesu, budući da je i Principovo djelo neopozivo uzidano u temelje naše sadašnjice.
Zato, dok nas bude, suđeno nam je da se bavimo Principom – ali to nije razlog zašto se u naslovu ovoga izlaganja pominje „vječnost“. On, prije, leži u tome što je Princip svojim činom dotakao neprolazni uzor, pokazujući kako se djelovanjem u vremenu nešto što se odigrava u dimenziji proticanja može trajno povezati s onim što ne može proći. Spojiti vječno s prolaznim – to je, makar iz metafizičkoga obzorja – najveća i istinska sreća kojoj se može nadati ono ko je prolazan – ako je sposoban za nadu, odnosno, prije toga, ako je odbaren sloviješću. Gavrilo Princip je to spajanje bez sumnje učinio, ali pritom bez ikakve prethodne namjere da to postigne, da bude „upisan“ kao junak, da učini nešto po čemu će biti zapamćen. On je postupao samo onako kako mišljaše da mora, iz unutrašnjega osjećaja dužnosti prema višoj nužnosti, mnogo jačoj od bilo kakve spoljnje prisile. On je samo služio – pravdi, istini, narodu, budućnosti, ne zamišljajući, prema onome što znamo, kako će ikada biti „utisnut“ u nekakav nacionalni ili internacionalni „Panteon“. S druge strane, i mi ovaj pokušaj – bez ikakve primisli da našu situaciju i u čemu poredimo s Gavrilovom – shvatamo kao nastojanje da se (po)služi razumijevanju Gavrilove službe, tj. kao službu Gavrilu. Njime bi trebalo da se doprinese rekonstruisanju unutrašnje istinitosti duhovnoga svijeta naraštaja Gavrila Principa. Za to su nam potrebne istorijske činjenice, no one neće biti dovoljne. Potreban je i napor uživljavanja u psihokosmos Mladobosanaca, što neizbježno mora biti duhovni, tj. pneumatski, transepohalni čin.
Gavrilo je uspio da sastavi neprolazno i prolazno, ne stoga što je trajno upisan u povijesnicu „najzanimljivijeg“ od svih stoljeća, zato što je svojim pucnjima označio (suštinski) kraj „dugog“ XIX stoljeća, te (suštinski) početak „kratkog“ HH stoljeća, već zato što je upravo to bio unutrašnji smisao onoga što je uradio: svjedočiti neprolazni život onoga što je vječno, što nije uvedeno ni u jednom vremenu, niti u ijednome može biti ukinuto. Svjedočenje, u smislu hrišćanskoga martirija, nije puko održavanje u pamćenju, podsjećanje, već čin koji ima stvaralačku namjeru – da se samožrtvovanjem, ništenjem svojega života, stvori budući, bolji, pravedniji, jednom riječju: životniji život. O toj hristougledajućoj samosvijesti svjedoči Gaćinovićevo shvatanje da je ideja nacionalnog revolucionara: „kao Krstonosac pronijeti svoju vjeru i pobijediti klecajući i umirući.“[1] U istom smislu smijera i ključni dio Principove omiljene pjesme Sime Pandurovića naslovljene kao Današnjica:
I ne stvorimo l’ ništa sami sobom,
Završićemo bar jad ovih dana,
Bićemo, ipak, temelj svojim grobom,
Novom životu bez današnjih mana,
Boljem životu što bar nečem vodi,
Ako ne časnom miru, ono ratu,
Ako ne sreći, a ono slobodi.
Čast – namjesto bezuslovnoga mira, sloboda – ako već ne sreća, temelj – grobom; to je moralo stajati u nenapisanome jevanđelju Mlade Bosne.
Time je i ocrtana razlika između prolaznog života, koji se, proticao ovako ili onako, uvijek završava smrću, i vječnoga života, kojem zemaljska smrt ne samo što ne može ništa već i takva kakva bijaše – kao svjesno i neprisiljeno stradanje za pravdu – svjedoči o slučenoj sljubljenosti vremena i vječnosti u jednom ljudskom vijeku, ma koliko on možda kratak bio, kao što bijaše mnogim mladobosanskim mučenicima. A spajanje nespojivoga, ili makar vrlo rijetko i sasvim izuzetno spojivoga, nije nešto što se vidjelo tek u smrtnom času Gavrilovoga življenja. To pokazuje svjedočenje jednog od posljednjih ljudi koji je, mimo njegovih tamničara, tih njegovih krvnika svakodnevnih, Gavrila vidio među živima. Martin Papenhajm [Martin Pappenheim], bečki psihijatar iz Frojdovoga kruga, kojem je sredinom 1916. službeno bilo dopušteno da obavi nekoliko razgovora sa Principom u tamnici u Terezinu, na pitanje kakvim mu se Princip učinio, odgovorio je: „[č]ista apstrakcija, ideja. Princip u sebi nije imao ničeg materijalnog.“[2]
Kada se prepoznaje vječno u prolaznome, tačnije kada se rekonstruiše vozdizanje prolaznoga ka neprolaznome, tada je ne samo nezanimljivo, neinspirativno nego i ne pomaže da se razumije taj rijetki i, po pravilu, neponovljivi put, ako se samo analitički odvoji ono do čega se došlo – neprolaz, od okolnostй, i od osobe onoga ko je u tome uspio. Najpoučnije je i najvrednije je pokušati vidjeti kako je neko, ostajući propadljivi i slabi čovjek, uspio da pobijedi svoju urođenu ljudsku slabost. Ta dijalektika prolaznoga i neprolaznoga jeste ono što ponajviše fascinira kod onih kojima bijaše dato da postanu, kako reče književnik Franc Verfel [Franz Werfel], antičkom veličinom Čabrinovićeve patnje u Terezinu udivljeni svjedok, „izabrànici sudbine“. Ako je biranje čin slobode, a sudbina oličenje nužnosti, onda su u sudbinskom izabraništvu sjedinjeni sloboda i nužnost. I zaista, da nije bio Gavrilo, da njegovom prstu na obaraču ne bijaše suđeno da postane prst Sudbine – bio bi to neko drugi, nekad, ne mnogo kasnije. Ali i on bi nekako opet morao biti jedan „Gavrilo“.
Rođenje Generacije
Da li bi Gavrilo Princip bio istorijska ličnost“, odnosno izabranik sudbine, da Austrougarska njegov čin nije iskoristila za obračun sa Srbijom, iz čega se i zametnuo Prvi svjetski rat? Vrlo vjerovatno, budući da bi je taj čin duboko simbolički potresao, ubrzavajući i inače već dobrano poodmakli zamajac njenoga rastakanja, zbog nepopravljivoga jaza između onoga što je bila povijesne realnost epohe, i onoga što je bilo srž njene simboličke i ukupne legitimnosti, a to je carski dom Habsburgā. Osjećajući, makar i neosviješćeno, neodrživost takvog povijesnog stanja, habsburški ideolozi su tražili priliku za obračun s onim što su opažali kao najveći spoljnju opasnost po Carevinu, a to je bila Srbija. Zašto baš ona? Zato što je objektivno stajala na strani istine povijesne epohe, tj. onoga što je imalo budućnost, a to je, tipično moderna, nacionalna emancipacija ne samo Južnih Slovena nego i Slovena uopšte, koji su činili manje ili više kolektivno obespravljenu većinu Dvojne monarhije. Utoliko, suštinsko lice austrougarske srbofobije bila je nespremnost na suočavanje s Poviješću. U svojoj nemoćnoj srdžbi protiv nečega što je jače od svega i od svih, pa i od nje, Austrougarska je svoju ruku represije i terora, a poslije atentatā – i nasumične i nesrazmjerne osvete, podizala na one kojima je, bez namjere, bilo dato da postanu „oruđe“ izvršenja povijesne Pravde; a to su, sticajem okolnosti, bili Srbi i Srbija.
Delo psihijatra Martina Papenhajma u kome su zabeleženi njegovi razgovori sa Gavrilom Principom, Foto: Stanje Stvari
Umjesto priznanja povijesne neodrživosti složenog organizma austrougarske monarhije, već uveliko rastočenoga mnogodecenijskom razapetošću između pragmatičkoga duha pogodbenjaštva, i srednjovjekovnog ideološkog legitimisanja, te politički podobnoga/korektnoga, pred modernošću nemoćnoga rimokatoličkoga klerikalizma, zvanični Beč je izabrao poricanje realnosti, te napor na uništenju onih, čija je „krivica“ zapravo nije bila u njihovom „buntovničkom karakteru“, kako je Srbe i Srbiju neumorno optuživala austrougarska propaganda, već u tome što je njihov povijesni ritam bio usklađen s onim što je imalo budućnost, za razliku od antikvarizovane Austrougarske. Zato je za nju iskonstruisani rat protiv Srbije zapravo bio pitanje života i smrti, doduše samo kao simboličke tvorevine, dok je za Srbe i Srbiju, zbog načina austrougarskoga ratovanja i njegovih ciljeva, taj rat bio pitanje fizičkoga opstanka. Austrougarska je, dakle, znala da mora povesti rat protiv Srbije – ne bi li odgodila budućnost, kao što je nekako osjećala da ne može preživjeti ako u tom ratu ne pobijedi.
No baš zbog nesavremenosti Austrougarske, a sa-vremenosti Srbije, ideja o uništenju slobodne srpske kraljevine – o čemu se ozbiljno razmišljalo i prije aneksije Bosne i Hercegovine, da bi vrlo brzo, a dosta prije Vidovdanskog atentata, to postala neupitna programska činjenica austrougarske geopolitičke akcije – bila je unaprijed na propast osuđeni pokušaj da se uklanjanjem posljedica prenebregnu pravi uzroci. Ne naposlijetku, to što je bilo jasno da će Austro-Ugarska neminovno napasti Srbiju, što su osjećali i gimnazijalci Bosne i Hercegovine, unaprijed je davalo dodatno opravdanje Vidovdanskom atentatu na onoga ko je bio jedan od najznačajnijih zagovornika takve strategije, na stranu činjenica da je on bio i simboličko oličenja tiranije nad Bosnom i Hercegovinom. Ako je već bilo neizbježno da će neprijatelj udariti, ako je on već faktički bio u ratu i sa Srbijom i sa svim Srbima, čekajući priliku da mu dâ i oružanu formu, tada, makar iz moralnih razloga, nikakav zazor pred životima lučunošā takve ratničke politike nije bio obavezan. Konačno, manevri autrougarske vojske, koji su nedvosmisleno imali smisao prijetnje Srbiji, uz dodatnu uvredu da sámo oličenje politike tih ratobornih krugova dolazi u poniženu srpsku Bosnu baš na Vidovdan, predstavljalo je nešto što se nije moglo oprostiti. Ferdindand je, dakle, sam Principu pružio pištolj koji ću mu postati koban.
Bez obzira na to što su i danas, posebno u anglo-saksonskim i austro-njemačkim istoričarskim krugovima, i dalje u opticaju shvatanja o srpskoj, a najposlije srbijanskoj krivici za izbijanje Prvoga svjetskoga rata, takvo tumačenje ne samo što je ideološki zaslijepljeno, a u teorijskom smislu kratkovido, nego naprosto ne može izdržati suočavanje s elementarnim istorijskim činjenicama. Primjera radi, jedan od zavjerenika sarajevskoga Vidovdana 1914, Cvetko Popović, iznosi sljedeće tumačenje:
[j]ugoslovenska ideja nije unesena u omladinu spolja. Ova se razvijala zajedno sa omladinom, a pod pritiskom kulturne i političke stvarnosti našega naroda. […] Omladina nije svoje jugoslovenstvo preuzela ni od koga, iz prostog razloga što u to vreme nije imala od koga da ga preuzme. Tamo je samo ona propovedala integralno jugoslovenstvo.[3]
Franc Ferdinand objašnjava stanje na manevrima caaru Francu Jozefu, crtež, 1908. godina (Schloß Schönbrunn Kultur-und Betriebsges.m.b.H./Fotograf: Alexander E. Koller Partner)
Jugoslovenstvo – ne kao apstraktna intelektualna konstrukcija, već kao živa ideja iza koje stoji jedan pokret od krvi i mesa, jeste reaktivna ideologija potlačenih Južnih Slovena koja je nastala na tlu Austrougarske. Ona je rođena iz duha patnje, kao zajednički odgovor novoga naraštaja, koji je drugačije nego raniji naraštaji, ali nešto drugačije nego braća u Srbiji i Crnoj Gori, osjećao društvo, sebe, povijest i vlastitu budućnost. Jugoslovenska ideja se stoga može razumjeti i, poslije svega, opravdati samo prospektivno, ako se posmatra iz perspektive nacionalnorevolucionarnoga naraštaja, počevši (najkasnije) od Aneksione krize pa nadalje. Međutim, retrospektivno posmatrano, i to čak iz bilo koje vremenske tačke između dvaju svjetskih ratova, a naročito počevši od osnivanja NDH – bilo kakvo jugoslovenstvo, makar iz srpske perspektive, neprihvatljivo je, a, poslije 1945, predstavlja oblik vrhunske nacionalne samoneodgovornosti koja se graniči sa zločinom prema vlastitom narodu.
A kakav je bio taj specifični osjećaj životno-povijesni osjećaj „prečanske“ generacije integralnih Jugoslovena? Prije svega, integralno jugoslovenstvo predstavlja najvažnije čedo mladobosanskoga naraštaja, nešto po čemu je on postao najprepoznatljiviji. Kada govorimo o „naraštaju“, tada ne mislimo na biološki pojam vršnjaštva, već na duhovni pojam generacije, koji, pored blizine godištā, podrazumijeva i duhovno-čuvstvenu blizinu onih koji ga sačinjavaju. Naravno, u jednom vremenu i u jednom prostoru može saopstajati više različitih, ponekad čak međusobno jasno suprotstavljenih duhovnih naraštaja. Uzgred, a ta činjenica je od ključne važnosti za razumijevanje potonje geneze NDH, Mladobosanci nijesu bili jedini duhovni naraštaj toga vremena u Bosni i Hercegovini, budući da su uporedo s njime postojale i druge generacijske formacije, koje su među rimokatolicima i muslimanima bile znatno prisutnije od Mlade Bosne.
Samorazumijevanje, gotovo mesijansku samosvijest omladinske struje integralnih Jugoslovena, koja je imala svoje duhovno-ideološke paralelne struje u Dalmaciji i Hrvatskoj, do riječi je doveo Hercegovac Vladimir Gaćinović, u spisu Smrt jednog heroja, posvećenom Bogdanu Žerajiću, koji je svojim atentatom na vojnog poglavara Bosne i Hercegovine 1910. dao primjer i uzor potonjoj revolucionarnoj južnoslovenskoj akciji unutar Dvojne carevine. On veli:
Mi najmlađi moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca, kolebati umrle i gibati rezignarane. Moramo povesti smrtonosan rat protiv pesimizma, malodušnosti i klonulosti, mi glasnici novih naraštaja i novih ljudi. Imajući vjeru jaču od života, i ljubav koja diže iz groba – mi ćemo pobijediti.[4]
On, nadalje, kaže, da [društvenu] „scenu treba da zauzme pojedinac, čovjek od akcije, tip koji otvara epohe“, koji će „umirući, stvoriti novo vrijeme“. Takav čovjek će zametnuti „neumrli apostolat buna“, i „pridržava[će] [se] velikog zavještanja starih revolucionara: zaboraviti na sebe, izgorjeti za druge.“[5]
Mladobosanci Vaso Čubrilović, Ivo Kranjčević i Cvetko Popović posle Prvog svetskog rata (Izvor: Vreme)
Put do pobjede svojeg naroda koji vodi žrtvom izabranoga, samosvjesnoga naraštaja, vodio je preko revolucionarne akcije. Po svemu sudeći, na ideju o ubistvu Franca Ferdinanda Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež došli su manje više jednovremeno, i to nezavisno jedni od drugih. O tome svjedoči ne samo spor prve dvojice na suđenju o Sarajevu o prvenstvu „autorstva“ ideje već i sjećanja onih koji su ih lično poznavali. Misao o atentatu na visokog predstavnika Carevine (vjerovahu: što višeg – to bolje) naprosto je lebdjela u dušama Mladobosanaca. Njihov naraštaj bio je samostalna jedinica sa-osijéćanja, sa-mišljenja i sa-djelovanja. Etički poriv da se ukloni simbol omražene tiranske države potekao je iz zajedničkoga osjećaja nacionalističke omladine, koja je bila avangarda, tj. i čulo i ruka poniženoga srpskoga naroda Bosne i Hercegovine.
Mlada Bosna postala je najpoznatiji po svojoj povijesnoj akciji, ali ona je imala i svoju književno-umjetničku sastavnicu, kao, uostalom, i analogni omladinski umjetničko-društveni pokreti kod drugih naroda – poput Mlade Njemačke, Mlade Italije ili Mlade Poljska („Mlada Turska“ je već nešto sasvim drugo). Čemu uopšte ovaj predmetak „Mlada“? U vremenu modernoga ubrzavanja povijesti mlađi naraštaj najprije osjeća damare dolazećegā. Uostalom, moderni čovjek je čovjek povijesti, onaj ko je osjeća egzistencijalno; a tada, po prirodi stvari, onaj ko je mlađi, ko je ponajmanje odomaćen u tradiciji, u ustaljenomē, ima razvijenije čulo za ono što će tek biti, naročito za ono što tek treba biti, ukoliko se dovoljno raširi nezadovoljstvo postojećim. Osim toga, još od njemačkoga romantizma pojavljuje se, opet tipično moderni, već pominjani, fenomen duhovnog naraštaja, mladih ljudi koji stasavaju u istoj duhovnoj klimi, i koji, na tragu zajedničkog osjećaja za epohalnō, govore, stvaraju, djeluju, propovijedaju… – predstavljajući jednu životno-duhovno cjelinu koja se ne samo u međusobnom opštenju svojih članova generiše, oplođuje i podstiče na djela – i povijesna i umjetnička i filosofska i religijska – nego koja predstavlja i najviši izdanak onoga što je epohalno mjerodavno za tekući svijet.
Namjesto sveopšte, jedne, vječne Istine, od koje u odavno sekularizovanoj stvarnosti već tada gotovo ništa ne bijaša preostalo, pripadnici duhovnih naraštaja imali su generacijsku izvjesnost. S jedne strane, ona je nešto subjektivno, odnosno intersubjektivno, što je osobeno za jednu skupinu ljudi, nešto u čemu oni žive, kao u svojoj istini. S druge strane, njihov življenje u izvjesnosti nije puka partikularnost, već predstavlja objektivni pokazatelj onoga što je u epohalnom smislu postalo istinito, makar do daljnjega. Generacijske izvjesnosti i generacijski osjećaj života postaju mogući kada se putem teško prozirnih mehanizama, uspostavi tijesna veza između „podzemnih tokova“ povijesti i jedne generacije. Pretpostavka za tako nešto čini preoblikovanje samoga povijesnoga vremena koje u jednom trenutku, i na neko vrijeme, može postati „prozirno“, odnosno „opipljivo“, makar za one koji za to imaju „čulo“, a to je ta generacija, koja uviđa, osjeća i propovijedu istinu svoje epohe. To se uvijek dešava tako što se, kao što je govorio apostol Pavle (povijesno) vrijeme „skupi“, ili kada se ono „navrši“, kada nastaje epohalni kajros, kada usljed dugotrajnoga, hegelovski rečeno, „rada povijesti“, bude kristalizovana i postane vidljiva smisaona struktura koja u objektivnoj datosti epohalnoga stanja nalazi svoj trenutni najčistiji povijesni izraz, koji tada može postati providan i jednoj generaciji, pa i jednosuštan s njenim nosećim duhovnim ugođajem. Na osnovu toga postaje moguć i nastaje naraštaj koji učestvuje u zajedničkom osjećanju života, koji na stvarnost gleda na sličan način, iste stvari prepoznaje kao sporne, čak neodržive, jednoobrazno reagujući na njih, uz jednoglasno nastojanje na odlučnoj protivakciji. To se, po svoj prilici, desilo Mladobosancima, i zato su oni – ne zbog svojeg obrazovanja, a još manje zbog svoje moći – bili neuporedivo dalekovidiji i djelotvorniji od svih svojih savremenika i zemljaka. Oni su povrh toga znali ne samo za svoj ujednačeni doživljaj stvarnosti nego i za sebe kao jedan oblikovani, realni naraštaj, koji svoju snagu crpe iz suosijéćanja, što mu daje silinu da može postati „zajednica volje“ kadra za „podvrgavanje jednoj opasnosti i sopstvenoj inicijativi“, kako se, ubrzo poslije Prvog svjetskog rata, živo sjećao sarajevski Mladobosanac Borivoje Jevtić.[6]
U takvoj situaciji, izvjesnost jednoga duhovnoga naraštaja predstavlja izraz onoga što trenutno jeste Povijest, što jeste njena stvarnost, odnosno što važi kao njen nalog. Subjektivna izvjesnost jedne skupine ljudi, koja u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Hrvatskoj nije mogla brojati više od koje hiljade ljudi, postaje objektivna istina povijesnoga trenutka na tom prostoru. Mlada Bosna je, dakle, oličavala tu objektivnu istinu Austrougarske – naime, to što joj je Povijest već bila „presudila“, pri čemu je ta objektivnost bila prešla u subjektivnu formu nepokolebljivoga znanja i neodvrative riješenosti jednoga duhovnoga naraštaja. Njihova odlučnost nije bila fanatizam ličnih uvjerenja, već nesalomljiva svijest iza koje je stajao realizam sazrele povijesti. Njihovo znanje nije poticalo odatle što su njegovi pripadnici bili pametniji od drugih, već stoga što su imali sreću da im se povijest „javi“, kao povijesna epifanija, te da se projavi putem njihovih riječi i njihovi djela. Taj život u znanju, u izvjesnosti, dao je titansku snagu bezuslovne vjere tom, da ga tako nazovemo, bataljonu krhkih, često nervoznih, katkad jednostranih, ali nesalomljivih mladića – da postanu oruđe izvršenja povijesne Istine i Pravde nad Austrougarskom, čiji je sudnji čas već bez sumnje već bio izbio.
I kao da su austrougarski uzaludni branioci onoga što je odavno postalo jučerašnje nekako osjećali značaj omladinskog otpora, budući da su fenomen srpskih đačkih družina i udruženja koji su se pojavili pri nekolicini gimnazija po Bosni i Hercegovini gotovo od samoga početka tretirali kao državne neprijatelje prvoga reda, poklanjajući mu „dužnu“ špijunsku pažnju, uz prateću policijsku brutalnost, vremenom se sve manje ne ustežući i od otvorenih zločina. Iza leđa plejade oduševljenih momaka stajala je Današnjica, a iza leđa žbira, žandara, agenata i ideologije Beča i Pešte – Jučerašnjica. Zato je, uz svu nesravnjivu premoć austrougarskog represivnog aparata – makar u faktičkom svijetu, na strani naraštaja Mladobosanaca bila nenadoknadljiva prednost – u sferi onoga što je bila suštinska stvarnost toga povijesnoga trenutka. Austrougarska i Mladobosanci živjeli su u različitim svjetovima – prvi u bivšem, a drugi u sadašnjem, koji je obećavao drugačiju, svakako manje lošu i nepodnošljivu budućnost.
Istini za volju, ono što je vrlina ove subjektivno-objektivne istinitosne strukture, tijesno je povezano s njenom, da tako kažemo, „manom“. Ona je, naime, duboko epohalno posredovana, tako da, kada povijest „pođe“ dalje, bivaju relativizovane njene ranije uspostavljene istine. Posljedica toga jeste potonja razočaranost naraštaja koji je jednom živio u svojoj granitno čvrstoj izvjesnosti – onim što je nastalo iz njegovih nadanja. Tako je bilo moguće da iz tog naraštaja idealističkih jugoslovenskih nacionalista poniknu potonji ravnogorci (Dobrosav Jevđević ili Jezdimir Dangić), komunisti (Mustafa Golubić ili Simo Miljuš), zboraši (Ratko Parežanin), ili čak lojalisti ustaškoga režima (Avgustin Ujević). Ne samo odslikavanja radi, već i da bismo pokazali kako je taj prevratnički naraštaj osjećao prelomne događaje svojega vremena, daćemo jedan Ujevićev ushićeni, a, slobodni smo reći, po dubini zahvata i nenadmašni izraz prirode srpske pobjede u Prvom balkanskom ratu:
Kosovo je oteto otimaču, sila udružena s pravom razbila je silu što je bila samo nasilje […] mrcvareni su ubili ubicu, i preplašili njegove ortake. Protiv volje Evrope, Balkan je spasio evropsku čast. […] Bolje umrijeti nego umirati – to je bila lozinka Srbije u oktobru 1912. […] Ko je spremio ovaj rat? Narodna pjesma, narodni pjevač, umjetnik roda moga. Slijepac-guslar […] Tako je gruvanje balkanskih topova značilo pobjedu naše narodne svijesti i slavlje naše narodne kulture.[7]
Franc Ferdinand pristiže u Sarajevo
Pobjeda na bojnom polju u datom slučaju bila je i pobjeda u Kulturkampf-u, i to ne samo sa Turskom, tj. sa „ubicom“, već i sa njegovim preplašenim evropskim „ortacima“. Da, ovo je besprimjerno istinito izrečeno – taj rat, kao, uostalom, i prethodne i potonje naše ratove, „spremili“ su guslari, vječiti čuvari onoga što smo oduvijek znali, vječiti čuvari izvorā naše snage. Zato, bez Kosovskoga zavjeta ne bi bilo naših pobjeda, jer, konačno, sve srpske pobjede poslije Kosova nadahnute su Kosovom. Samo smo s Kosovom u sebi mogli i znali pobjeđivati. Zato nam naši neprijatelji – i srbojezični i inojezični – ni danas ne ostavljaju na miru ni gusle niti Njegoša, ne samo da bi nas ugnali u stid i krivicu zbog najnovijih ratova nego i da bi nam oduzeli snagu za neke buduće, od kojih, strahujem, nijesu odustali. Oni, ponekad bolje i od nas samih, znaju da smo bez Kosova mi ništa.
No već koju deceniju poslije izricanja ovih blistavih Ujevićevih riječi – od ovoga oduševljenja nije ostalo ništa. Izgleda da je Jugoslavija bila najveća grobnica jugoslovenstva. Integralno, srpsko-hrvatsko jugoslovenstvo prve prave generacije ideoloških Jugoslovena, postalo je suštinski nemoguće već u prvoj Jugoslaviji. Kao što su balkanski ratovi dali povoda za relativno rašireno izjašnjavanje kao tzv. „Srbohrvata“, ali samo, da ne zaboravimo, unutar malobrojne omladinske intelektualne elite, tako su i potonja povijesna kretanja devaforizovala ovo situativno uslovljeno nacionalno (pre)izjašnjavanje.
Kako su u tako srazmjerno kratkom razdoblju bile moguće tako krupne promjene? Čas izvjesnosti epohalnoga kajrosa, koju je bila darovala sama Povijest – upravo je ona sama, svojim daljim tokom, i oduzela. Problem je, naime, s epohalnim izvjesnostima što su one oročene koliko i objektivne epohalno-povijesne strukture na koje se oslanjahu. A baš te strukture su, inače, zaslužne za to što se u jednom trenutku nivelišu sve unutargeneracijske, individualne razlike, koje tek kasnije, kada prođe taj epohalno-generacijski „tren“ sveprozirnosti, sveizjednačenosti i nepomućenoga zajedništva, znaju da isplivaju, ponekad i na zapanjujući način. Zato sudbina svake generacijske istine jeste njeno relativizovanje potonjim razvojem povijesnih događaja – budući da moderna povijest nikada ne staje, da nikada ne ostaje trajno pri jednom uspostavljenim objektivnopovijesnim istinitostima, odnosno pri odgovarajućim subjektivnopovijesnim istinima. Zato je svaki duhovni naraštaj, ako je imao sreću da ga trenutna konstelacija povijesti objedini u sabornu ličnost (da upotrebimo važan pojam Maksa Šelera [Max Scheler]), po prirodi stvari osuđen na generacijsko razočaranje, poslije čega se integralna duhovno-životna jedinica Naraštaja razbija na pojedince od kojih prethodno bijaše sastavljena.
Poslije svakoga epohalnoga pomjeraja treba iznova graditi epohalnu izvjesnost – ako je to moguće. No nije svaka epoha našla načina da se izrazi u odgovarajućem duhovnom naraštaju. 1941, recimo, nema ni traga od takve objektivne istine, kao što ga je bilo 1914. Otuda tolike podjele, život u čisto partikularnosubjektivnim izvjesnostima različitih skupina lišen objektivnopovijesne podloge, što je ishodovalo bespoštednim međusobnim uništavanjem u bespućima ideoloških razlaza – o provalijskom jazu između bilo kakvoga srpstva i u ustaštvu okončaloga hrvatstva, da i ne govorimo. No, kao što nagovijestismo, istina u kojoj živi jedan duhovni naraštaj, nije njegova zasluga, njegovo otkriće, a naročito nije njegova proizvoljna konstrukcija. Njeno uspostavljanje je izraz, da tako kažemo, naklonosti Povijesti, koja u jednom svojem trenutku dostigne takvu uobličenost koja pogoduje generisanju odgovarajućih izvjesnosti. Zato je bilo moguće da se pojavi žerajićevsko-principovski naraštaj, Naraštaj 1914. S njime formalno uporedivoga Naraštaja 1941, međutim, naprosto nije bilo, a po svoj prilici, nije ga ni moglo biti. To objašnjava i potonji građanski rat, ili unakrsne građanske ratove raznih nacionalnih i ideoloških opcija, ali i to zašto su događaji od 1914. do 1918, makar sa naše strane, neuporedivo smisaono jasniji, a etički čistiji, te zašto nam je, najposlije, znatno lakše da se sjećamo Prvoga nego Drugoga svjetskoga rata.
Vođenje na suđenje atentatora
„Rodoslov“ junaka
Kako je uopšte bio moguć Gavrilo Princip? To nije pitanje samo opisa njegovoga prekratkoga života, ili istorije njegove porodice, koja je iz Rijeke Crnojevića, preko crnogorskoga Grahova, još pod prvobitnim prezimenom Jovićević, zatim preko dalmatinske Polače stigla u selo Obljaj blizu Bosanskoga Grahova – već pitanje geneze antropološko-društvenih tipova koja je učinila mogućim pojavu onih koji djelom propovijedaju „osvetu i ljubav“. O tome govori jedan od pripadnika toga naraštaja:
Usne Davida Štrpca sarkastički su se smešile, dok mu je srce krvarilo. Gavrilo Princip je [duhovni – Č. K.] sin toga Davida Štrpca, koji nasledi krv mnogih generacija dedovskih i pradedovskih što provedoše svoj život u teškoj tami i robovanju.[8]
No Princip nije bio nasljednik samo kmetske generacije svojega oca, budući da je ovaj, zajedno sa svojim bratom i ocem, a Gavrilovim djedom, u zapadnoj Bosni učestvovao u ustanku Petra Mrkonjića, potonjega kralja Petra. U Principu i njegovoj generaciji kristalizovalo se ne samo iskustvo prethodnoga naraštaja ustanika, boraca za slobodu, nego i bolno, da tako kažemo, međugeneracijsko iskustvo štrbačke poniženosti pred i pod Austrougarskom. Gavrilo, međutim, više neće da trpi Štpčeva poniženja, a sveti cilj svojih predaka – slobodu, nastoji da ostvari drugačijim sredstvima. Gavrilova generacija je i evropski moderna, inspiriše se evropskim revolucionarnim idejama, ali je ništa manje srpski tradicionalna – duboko utemeljena u tradiciju kosovskog No Princip nije bio nasljednik samo kmetske generacije svojega oca, budući da je ovaj, zajedno sa svojim bratom i ocem, a Gavrilovim djedom, u zapadnoj Bosni učestvovao u ustanku Petra Mrkonjića, potonjega kralja Petra. U Principu i njegovoj generaciji kristalizovalo se ne samo iskustvo prethodnoga naraštaja ustanika, boraca za slobodu, nego i bolno, da tako kažemo, međugeneracijsko iskustvo štrbačke poniženosti pred i pod Austrougarskom. Gavrilo, međutim, više neće da trpi Štpčeva poniženja, a sveti cilj svojih predaka – slobodu, nastoji da ostvari drugačijim sredstvima. Gavrilova generacija je i evropski moderna, inspiriše se evropskim revolucionarnim idejama, ali je ništa manje srpski tradicionalna – duboko utemeljena u tradiciju kosovskog zavjeta, hajdučko-uskočkih legendi i žive četničke borbe na okupiranom srpskom jugu, koji se tih godina oslobađao od turskog ropstva.
Bogdan Žerajić
Zato se može reći da su pištolji Grahovljanina Gavrila Principa i Nevesinjca Bogdana Žerajići, takoreći, legitimni su nasljednici pušaka ustanika zapadnobosanskoga ustanka i Hercegovačkoga ustanka (1875), kao što je i naraštaj naoružanih nacionalnih revolucionara legitimni nasljednik hajduka, koji su do svega nekoliko decenija ranije djelovale po istočnoj Hercegovini i zapadnoj Crnoj Gori. Štaviše, kontinuitet protejskih figura srpskih odstojnika slobode može se proširiti: srednjovjekovni vitez, zatim hajduk – a upravo je zapadnobosanski kraj živio od legende o starom Vujadinu i njegovim sinovima – nadalje ustanik, i na koncu nacionalni revolucinar. U krajnjoj liniji, sve to se susteklo u naraštaju Mladobosanaca, a Gavrilo je bio narodni vitez, onaj soj koji su Srbi stoljećima, u nedostatku izvornoga, davno protjeranoga ili uništenoga plemstva, davali iz redova „običnoga naroda“. To je Gavrilov duhovni rodoslov.
Časlav D. Koprivica: Đukanović je antagonizovao srpski i crnogorski identitet
U tom duhovnogeneološkom nizu prepliću se kontinuitet i diskontinuitet: revolucionar s pištoljem ispod kaputa koji luta po okupiranim gradovima prirodni je nasljednik hajduka s puškom preko ramena koji luda poluslobodnim planinama. Potonji inspiriše drugoga. Ni jedan niti drugi nemaju vremena za čekanje na pravi trenutak za borbu za slobodu, njima je taj trenutak uvijek sadašnji, za njih je rat uvijek već počeo i nema mu kraja – do konačne slobode, ili do junačke smrti. Razlika je, međutim, u tome što hajduci u ranijim stoljećima četuju bez ikakvoga izgleda na pobjedu. Nacionalni revolucionar živi u, hajduku uskraćenom, stamenom ubjeđenju da je kraj Austriji sasvim blizu. On, na početku HH stoljeća, takođe osjeća blizinu slobode, ali u svojoj generacijskoj izvjesnosti pouzdano zna da ona ipak neće doći ako se ne pokaže spremnost na žrtvu, koja će zabiti potonje čavle u smrtni kovčeg suštinski skončale Austrougarske, koja se i dalje, bjesomučno i bestidno odupire priznanju svojega povijesnoga zalaska, štaviše zašlosti.
Mladobosanci, taj prvi zaista moderni naraštaj u Bosni i Hercegovini, osjećali su da se više ne može živjeti i misliti na način na koji su to činili preci. To ne dopušta sama Povijest, ali još više ni moćni, bečko-berlinski neprijatelj. Modernizovati se – to je bio uslov opstanka. Najzanimljivije od svega je, međutim, to što smo mi Srbi, s obiju strana Drine, uticaje modernizovanja ponajprije i ponajviše primili od onih koji su nam se u osvit HH stoljeća, ne našom odlukom, a ponajmanje krivicom, pojavili kao neprijatelji – a to su Austro-Njemci. Prema jednoj neobičnoj dijalektici povijesnoga dinamizma, mi smo, opšteći s njima, učili ne samo šta znači biti Evropljanin nego smo se upravo putem toga i, ne znajući za to, zapravo spremali za potonji otpor njima, čak i kada nijesmo znali da će do njega doći, tj. i kada nam nije moglo biti jasno da je naše evropeizovanje, pored ostaloga, i priprema, štaviše, najbolja moguća, za neminovno dolazeći rat s (germanskom) Evropom.
Mladobosanci u sudnici
Slikovit primjer ove dvosmislene interakcije Srba i Austrougarske predstavljaju institucije. Recimo, gimnazije koje je Austrougarska po Bosni i Hercegovini otvorila, iako ih je bilo malo, svega šest, bile su ne samo nezamjenljiva mjesta sticanja znanja i prosvjećivanja domaćega stanovništva nego i inkubatori omladinskih pokreta i antiaustrougarskoga nacionalizma. Je li to bila „nezahvalanost“, kako su zvanično i nezvanično govorili predstavnici bečkih vlasti i njima odanй? Nipošto. Zavnični Beč je, duboko ne razumijevajući savremeni povijesni trenutak, smatrao da je moguća i održiva vrlo dozirana i kontrolisana modernizacija – tako što će se među lokalnim stanovništvom širiti obrazovanje, ali s idejom da se ono ciljano usmjerava ka zahvalnosti i odanosti austrougarskim vlastima, koji su svoj ideološki legitimitet izvodili iz tradicije Svetog rimskog carstva njemačke nacije i od bogopomazanja bečkog cara, za koju je jamčila rimska Kurija. Ono što je bila unutrašnja protivrječnost povijesnoga trenutka Austrougarske – a to je modernizovanje (i spontano i plansko) kojem se pokušao davati domoderni ideološki predznak, u Bosni i Hercegovini se ponovilo, i to u zaoštrenom obliku, budući da je Beč, protivno volji i odlučnoj borbi za slobodu srpskoga naroda s te teritorije, nju najprije okupirao, a zatim i protizakonito sebi pripojio. Zato se u Bosni i Hercegovini sprovođena bečka kontrolisana modernizacija, koja je, u načelu, contradictio in adjecto, neminovno, i to u najkraćem roku, morala okrenuti protiv onih koji su je (spro)vodili.
Međutim, mladobosanski naraštaj se nije tek prepuštao bečkoj kulturnoj politici i civilizacijskim uticajima koji su u Bosnu i Hercegovinu potekli poslije političkoga dolaska Carevine u zemlju Kotromanićā i Hranićā. Oni i direktno razmišljaju o ovome pitanju, dolazeći do ispravnih zaključaka, gradeći od toga svoju samosvijest, kako svjedoče i sljedeće riječi Dimitrija Mitrinovića, možda najznačajnije intelektualne figure čitavoga pokreta:
Mi, ovako maleni i slabi, moramo se svestrano boriti za svoj opstanak […] Mi ne smijemo biti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životu modernog i jakog Zapada, jer će nas, nekulturne i nemoderne, taj […] snažni Zapad pregaziti silom svoje kulture. Samo, radi našeg ugledanja i pozajmljivanja od Zapada, mi ne treba da se odrodimo; treba da se oplodimo. Strani uticaj treba da bude nacionalizovan, modificiran prema našim silama i prilikama i od stranoga treba uzimati samo ono što je dovoljno kosmopolitsko, opće, da bi se kod nas moglo dobro i prirodno sroditi s našom narodnom dušom.[9]
Časlav D. Koprivica: Srbi i Njegoš – odluka za Zavjet ili za od-lučenost od Uzora
Moderni svijet, svijet bez careva, transcendentnoga poretka i povlašćenih staleža, uveliko je bio potrošio svoje legitimaciono-životne snage, što se, možda paradoksalnom, tako dobro osjećalo na njegovim zabitima i rubovima, a naročito u Bosni i Hercegovini, koja je iz otomanskog feudalizma, maltene bez pripreme, ugazila u dvosmislenu austrougarsku modernizaciju. Ta specifičnost Bosne i Hercegovine, iskorak iz osmanluka i zakoračenje u Evropu, dakle faktičko polazište iz orijentalnog feudalizma, i odgovarajuće slike svijeta, a stupanje u, tipično austrougarski, iritantni spoj modernosti i tvrdoglave, odsudne odbrane ostataka svijeta iz doba nekadašnjega Drevnoga režima, koji je u Evropi pao još s Francuskom revolucijom – stvorili su samosvojnu duhovnu situaciju, u kojoj se mogao roditi duhovni naraštaj Mladobosanaca, koji je bio adekvatan izraz i izdanak te, objektivno paradoksalne duhovne situacije Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima, bilo je moguće da se napravi, samo naizgled neodrživi, ali u takvoj Bosni i takvoj Hercegovini objašnjivi spoj revolucionarno-anarhističkih i izrazito nacionalističkih ideologija, ateizma, doduše vrlo sporadičnoga – i sudbinske vjere u Miloševo djelo, u njegovu žrtvu i u Kosovski zavjet vječne pravde, koja je sancionisana transcendencijom, uzgred, onom vjerodostojnom, a ne lažnom, na koju se, bez više ikakvoga prava, pozivao Bečki dvor.
