Piše: Časlav D. Koprivica
Otkad je – najprije sa Svetim Savom, a onda i sa Lazarem i Milošem – uspostavljena zavjetna, eshatonom onostranoga prohodeća magistrala srpske istorije, neprekidno smo suočeni s pitanjem: Su čim ćemo izaći pred Miloša? No to ništa manje važi i za Lovćenskog tajnovica, tako da s prvim pitanjem uvijek ujedno „pada“ i drugo: Su čim ćemo i pred Njegoša? – najtvrđeg od smrtnika jemca Miloševa pred Sudom svevišnjim. Ako je Obilić oličenje junaštva, ratničke vrline, megalospihije u najboljem smislu, tada je Njegoš najviše, neprolazno uzorno ovaploćenje srpskog duha, takoreći srpska persona classica, putem koje je ne samo djelom, kao kod lazarovsko-miloševskog Svepodviga, nego i mišlju, cjelokupnim bićem, vremenitost srpskog povijesnog trajanja neprolazno vjenčana s vječnošću, koja tada ne može biti samo srpska, već i svečovječanska.
Zato, kada se suočavamo sa sobom – a ljudima, kao stvorenjima duha, bez obzira na učestalost i plodnost prethodnih samosusretaja, to vazda, sve dok nas ovdje ima, nanovo predstoji – tada mi, koji sudbinski živimo iz duhovne situacije srpske kulture, to nikako ne možemo, zapravo ne smijemo činiti mimo i bez Njegoša. Kada se izričito suočavamo sa sobom – i pojedinačno i generacijski-epohalno i opštenacionalno – kada želimo da pred sebe položimo razloge onoga što jesmo, šta činimo i čemu težimo, tada je Njegoš pregorostasiti uvijek tu, makar u našem perifernom duhovnom zrenju. Kao klasična figura srpsko-slovenskog duha, Njegoš je bezmalo sokratovski daimon svakog srpskog naraštaja, onaj sa kojim i preko kojega – znali čak za to ili ne – uvijek motrimo na sebe, procjenjujući sopstvenu valjanost i kao pojedinačnih osoba i kao pripadnika jedne istorijske zajednice sjećanja. Kao i svako ko se upisao u plejadu klasičnosti – a ništa što je klasično ne može biti samo lokalno – obuhvat njegovog vidokruga ne završava se samo na onome što je on istorijski u svojem životu postajao i postizao. Petar Petrović nije samo istorijski Njegoš već je to još više iz njega potekli duh njegoševstva, koji nema mnogo veze s, recimo, proizvoljnim nagađanjima o tome šta bi vladika Rade rekao ili učinio da je naš savremenik. Ne, njegošosljedbeništvo prije svega treba da ima u vidu hođenje za onim što bi nam valjalo biti – ako želimo da ostanemo na Njegoševom tragu, da se ne postidimo kada, po svojem ovozemlju, izađemo i pred njega.
Njegoševe književno djelo, u koje je upletena njegova filosofska, eshatološka i istorijska misao, predstavlja duhovnu zadužbinu, vjerovatno najveću od lazarevsko-miloševskog djela savječnoga. Zato se on, sazidavši kapelu-zadužbinu, osjetio vlasnim da svoj rod za života zaduži, zakune, da ga u pósmrću ostavi da počiva upravo i samo tamo. Tako bi se narod Njegošev – pored čitanje i slavljenja njegovog pisanog djela – makar unekoliko odužio svojem najvećem zadužbinaru i zavjetodavcu potonjih vjekova. Zavjetonosnost Njegoševe riječi, misli, uopšte čitavog njegovog opstojanja, uveliko se osjećala za njegova života. To je bezmalo bila aura koja je svuda zračila oko njega, koja je „putovala“ pred njim, tako da niko ko se sa njim susretaše ne bijaše u nedoumici da li se prostorno primakao smrtniku kakav se jako rijetko sreće. Njegoš – to je misterioznošću transcedentnoga prožeta plot i riječ, ili riječ u ploti.
Iako je puno toga od njegovog zemnog trajanja srazmjerno istorijski pouzdano posvjedočeno, on još pri žiznji ovoj bijaše počeo s prelaskom i u dimenziju mita, kao obraznog pripovijedanja u kojem se ne govori o određenim osobama, stvarima i temama, već koje uzorno, neprolazno, a suštinski i nepromjenljivo vjekuju kao „mitoistorija“. Nijesmo, međutim, mi – ni Njegoševi savremenici, odnosno po-smrtnici, niti ijedan potonji srpski naraštaj – bili ti koji smo odlučili da Njegoša „mitologizujemo“, a još je manje to bila posljedica naše razumljive navike da se – tokom pustih stoljeća agarjanstvovanja – bolje razabiramo u mitu nego u naučno potvrdivoj istoriji. Mit je sraslost paradigmatičnog znanja i uzorima zakonomjerno oblikovane svijesti. Zato neko ko je još od svojih vrlo mladih godina ne samo živio, sozercavao po već postojećim, helensko-hrišćanskim obrascima već ko je u svojoj recepciji i ovaploćenju toga, svojim podjednako originalnim djelom i životom bio novomitotvorac – sam je sebi otvarao dveri paradigmatskoga, utoliko se nekako prirodno naseljavajući u neprolazu, i prije svoje zemne končine. Kod njega, iako visokosvjesnoga osobenosti modernog epohalnog trenutka, ponovo je, kao u pradrevnosti mitohronije, ujedno uvezano sve ono što tokom istorije bijaše razdvajano, tvoreći raznorazne napetosti. U mitskoj nadstvarnosti ponovo su jedno biće i mišljenje, naklonost duše i moralni zakon, slika svijeta i norma zemnoga života. Zato kolos Njegošev svijetli iz starine i relucentno pada na nju, kao što prosvjetljava sve eone koji su pred nama Srbima i pred čitavim čovječanstvom, ako tako bude suđeno.
Ova po sadržini, ali još više po svojem povodu dragocjena knjiga pomen je ne samo na rušenje Kapele, na jednu od najvećih sramota u našoj istoriji, budući da je počinjena srpskim rukama, nego i opomena za nas da će sramota i prokletstvo biti nad nama sve dok ne povratimo Njegošev zavjetni grob na pripadajuće, Zavjetom određeno, jedino moguće mjesto. A njegov Zavjet to – nije samo njegova oporuka već sveživost njegovog stvaralačkog, državničkog, ne najposlije i ličnosnog bivanja.
Ako je Njegoš neko među nama za kojega opravdano i odavno – još od njegovog upokojenja – može smatrati da se iz vremena uznio do vječitosti (što je odavno opšte mjesto, a opšta mjesta su pokazatelj klasičnosti), tada on nama ne treba samo da služi kao uzor, već se iz našeg odnosa prema njemu vidi kakvi smo i ko smo, u bilo kojem istorijskom trenutku nakon što se blaženog duha Vladika, preko Kapele, uznio na Nebesa. Nema svaki narod Njegoša, ali onaj ko ga ima, ko je imao sreće da ga stekne („sreće“, jer Njegoš se ne može zaslužiti) – taj narod ima i da ga nosi, ne samo kao sjećanje na njega, na njegovu stihove i retke, već prije svega se etički prizoravajući onome što nam on ostavi u vovijek obavezujuće nasljeđe. A mi ne samo da smo danas daleko, a bojim se i sve dalje od slijeđenja visokih njegoševskih obrazaca – čak možda i od poimanja šta oni znače, te koliko je za nas lično i kolektivno pogubno naše njegošogublje – nego smo mu čak i posljednju volju dinamitom razorili. I evo, sada već više od pola stoljeća živimo u sramoti zbog toga što najprije dopustismo da se njegova posljednja volja pogazi, a zatim što je sve ovo vrijeme ponovo ne vaspostavismo – ne samo u prigodnom sjećanju nego i u živom kamenu. Ova knjiga utoliko predstavlja i liturgijsko-evokativno naricanje, naricanje za nama kao zajednicom koja više od pola stoljeća tumara u protivzavjetništvu Vladici čestitome. Pritom ne želim da dovodim u pitanje sve ono što ljudi od duha čine u službu Njegošu, ni to što se priređuju skupovi njemu u čast, poput ovoga, niti to što ga čitaju po školama…. No to su sve kulturalne činjenice. Nažalost, od toga je realnija duhovna, tačnije zlo-duhovna činjenica da se na Jezerskom vrhu umjesto Kapele nalazi onaj antispomenik od Mauzoleja.
Otkad je srušena kapela na Lovćenu – Crna Gora, poslijekapelska Crna Gora, počiva na prokletstvu njenih ruševina. Tu Kapelu srušila je volja jugoslovenskih i crnogorskih komunista, koji su samo potvrdili svoju vjernost prvorušilačkoj volji bečkih okupatora, A KundK-zavojevači su – kao i njihovi učitelji i uzori na istom poslu, Arnaut-Osmanlije, koji na Vračaru spališe mošti Svetog Save – htjeli ono što je ontološko-aksiološki nemoguće: razaranjem fizičkih, zemnih ostataka najprije najsvetijega i najtemeljnijega, a zatim i onoga najmudrijega i najprozrevšijega od Srba, do ponište prisustvo duhovnog zavještanje dvojice svetih među nama, da nam potru dar zavjetoprijemljivosti.
Srpski okupatori bijahu i jedni i drugi – Austro-Ugari strani, a jugo-crnogorski komunisti domaći. To što sveta Kapela još nije vraćena tamo gdje jedino smije stajati, znak je da okupacija, odnosno autookupacija, i dalje nije okončana, znak je da se u Crnoj Gori još, ako ne većinski, a ono svakako zvanično, „misli“ i osjeća idejama i žudnjama naših neprijatelja (čemu smo, ,nažalost, svjedoci i ovih dana – od Njujorka do Brisela), umjesto da se misli i osjeća duhom u svje vjekove najvećega među nama. To je znak da Crna Gora još nije slobodna, da je još daleko od toga. U stvari, razlika između onoga što se govorilo s vrha Crne Gore, ne samo Njegoša nego i Svetoga Petra Cetinjskoga, pa i knjaza Nikole, na jednoj, i onoga što zvanično dolazi iz nje – naročito od 1997. pa do danas, na drugoj strani – ne može se svesti samo na personalije. Uostalom, krajnje bi neprilično bilo pokušavati porediti dične Petroviće i one koje ovdje ne želimo, niti možemo spominjati. Ipak, jedna se stvar može, i mora reći: ključna razlika među njima je ta što su prvi zborili iz slobode, a drugi – iz neslobode.
U mnogo čemu nam stvari danas ne idu kako bi trebalo, ni u jednom od naših krajeva – na mučeničkom Kosovu i Metohiji, u Srpskoj, nad kojom je velika opasnost, u samoj Crnoj Gori, a možda ponajviše ovdje u Beogradu. I kao ljudi mnogi među nama obitavaju u dubokom etičkom posrnuću, a u tom pogledu stvari se čine sve grđim i grđim. No dok ne budemo vratili vječno počivalište Tajnovičevo na njegovo mjesto i mi ćemo i dalje, sva je prilika, glavinjati po nemjestima beznjegošnosti. Vraćanje Kapele, naravno, ni izbliza neće otkloniti sve naše nedosljednosti, nedoraslosti i nedostojnosti, no bez toga nam preporoda, a možda ni samogaopstanka, nema.
