Ergo, Zoran Radmilović nije bio od onih glumaca koji su u karijeri izgradili kompoziciju vlaka od više desetaka vagona. Ma, nekolicina od njih ostala je trajno zaglavljena u rado i pamtećoj i plamtećoj kolektivnoj memoriji ne samo srpskog, nego i kompletnog jugoslavenskog scenskog prostora
Čudan su svat rabotnici. Čudan svijet. Radoholičarstvo je toliko prezreno danas u nas, da je ono, božemioprosti, jednako alkoholičarstvu. Između radoholičara i alkoholičara kao da nema razlike. Jasno, ako je ovisnost zajednički nazivnik, a ne znak jednakosti… Nije o tome onomad razmišljao ni jamačno najpoznatiji rabotnik u bivšoj Jugoslaviji, istinski pregalac proleterske ovisnosti – rudar Alija Sirotanović. Iako je isprva bio percipiran ne kao lice s naslovnice, već kao faca s naslovnice, to mu je uspjelo tek iz drugog pokušaja. On, naravno, nije za tim stremio. Vijest da će mu fotka s lične karte dospjeti na poštansku marku ili na domaću valutnu novčarku, bila mu je važna baš kao i sadržaj ugljena na vlastitoj mu lopati prekjučer ujutro, zagrabljen u jami dubokoj za nekoliko visinâ minareta iz njegove rodne mahale.
Istinski rabotnik na umjetničkom planu, onom reproduktivnom, bio je i glumac Zoran Radmilović. On je mogao svaku večer igrati, i uvijek biti nov i svjež, drugačiji i preoblikovaniji: kao da mu je pred očima bio stih iz pjesme Danijela Dragojevića: „Stojim pred jednom od mene različitom moći“… Pa je, onda, i svaki njegov izlazak na binu – kao što je i datum u kalendaru uvijek drugačiji, nešto varirano, neviđeno, neočekivano – bivao originalnim istumačenjem usuprotnjenim od svega onoga što je artist dotad bio izveo, odnosno što je publika od njega konkretno bila viđela ili što je od njega iz iskustva bila očekivala.
Jest, Zoran Radmilović bio je radoholičar i rabotnik… Baš poput Alije Sirotanovića: često podalje od filmskih kamera i okulara šire javnosti, kao da je u rudarskom oknu, ali zato je bio trajno prezentan među kazališnom publikom, baš poput Alije sa svojim drugovima i supatnicima rudarima dolje duboko u jami pod zemljom. Uostalom, s Alijom Zorana povezuje i kultna predstava „Radovan III.“ iz beogradskog pozorišta Atelje 212, kad u jednoj sceni govori kako bi rudnike trebalo kopati vodoravno, a ne okomito, tako da ako se ništa ne nađe – a neće! – da ostane cijev za metro; dok, u suprotnom pravcu može teći – kanalizacija…
Rođen je Zoran Radmilović u Zaječaru, 11. svibnja 1933., što ima reći da ovo slovo pišem baš „u favur“ njegovoj 90. obljetnici rođenja. U svojoj nažalost kratkoj i prekratkoj glumačkoj karijeri nije imao priliku sazidati duži, širi i viši zid svojega umjetničkog puta; ma, u onom đelatnom vremenu što mu je bilo podano za rad, isklesao je nekoliko nezaboravnih aktorskih skulptura što jamačno neće svehnuti u krilu zaborava.
Iako je glumio i ranije (najpoznatiji je njegov ulet u predstavu „Kralj Ibu“ 1964. godine u Ateljeu 212, gdje je uskočio umjesto Ljube Tadića!), njegov mit počeo je 30. prosinca 1973., kad je ođenuo kostim Radovana III. i izašao pred kazališnu publiku. Komediograf Dušan Kovačević zadao mu je tim komadom kurs, s kojega Radmilović nikada skrenuti neće. Evo, pola stoljeća je i od te legendarne predstave, koju je glumac odigrao 299 puta: zadnji put mjesec dana prije smrti koja ga je pokosila 21. srpnja 1985.
Briljirao je i kao automehaničar Života u šestodijelnoj seriji „Priče iz radionice“ (1982.), gdje je u jednoj radnji bio os oko koje se na vrlo lucidan način iscrtavao portret i cijelog društva i pojedinca u njemu. Paralelno je snimljen i film „Šesta brzina“.
Ma, ni film „Maratonci trče počasni krug“ (1982.) također ne bi bio isti da ulogu Bilog Pitona nije odigrao Zoran Radmilović. U tom filmu, jednom od najingenioznijih u cjelokupnoj jugoslavenskoj kinematografiji, opet pod komandom Dušana Kovačevića i redatelja Slobodana Šijana, Radmilović je kreirao pamtljiv i originalan lik: tim više što je radnja komponirana u specifično poredanim glumačkim figurama, gđe dramaturgija ne nudi glavnog i sporednoga glumca, već je otajstvo glumstva raspodijeljeno na više protagonista. Svi zajedno igraju glavnu ulogu… U nizu replika koje svi znamo napamet, ipak, kao važan trade mark inkorporiran u naše živote, ostat će ono legendarno: „Ajde?“
A i onaj Radmilovićev savršen pad pri kraju filma, kad ga najmlađi Topalović upuca s nekoliko kuršuma iz pištolja… Uvjerljivost glumačke vrsnoće ove vrste prispodobiva je još samo sceni pogibije Rade Markovića u kapolavoru „Valter brani Sarajevo“, kad ga žbir mecima iz samokresa izrešeta u predvorju Begove džamije, odnosno onom smrtnom padu Rade Šerbedžije, kad ga se kao domobrana strijelja u filmu „U gori rate zelen bor“ Antuna Vrdoljaka…
Ergo, Zoran Radmilović nije bio od onih glumaca koji su u karijeri izgradili kompoziciju vlaka od više desetaka vagona. Ma, nekolicina od njih ostala je trajno zaglavljena u rado i pamtećoj i plamtećoj kolektivnoj memoriji ne samo srpskog, nego i kompletnog jugoslavenskog scenskog prostora.
U Beogradu predstave traju po principu – dokle ima publike. A neke predstave vazda imaju publike. Da je Zoran Radmilović živ i zdrav, sigurno bi aktivno proslavio svoj 90. rođendan spektakularnom izvedbom tko zna kojeg po redu svojega „Radovana III“. I, bio bi to neoboriv kazališni projekt dostojan Ginisove knjige rekordâ, koju su ostvarili njegovi zagrebački kolege Pero Kvrgić i Lela Margitić, više od pola stoljeća tumačeći predstavu „Stilske vježbe“, što ju je do u ovđe razumljiv jezik bio transponirao veliki Tonko Maroević.
Onu ulogu što je u svim našim sjećanjima „u regionu“ imaju televizijske čakavske serije „Naše malo misto“ i „Velo misto“ ili kajkavski „Gruntovčani“ i „Mejaši“, odnosno štokavski „Vruć vetar“ ili „Bolji život“, taj njihov kolektivni duh sveden je na individualitet jedincatog protagonista, na – sad već možemo govoriti i o scenskom institutu – glumačku osobu Zorana Radmilovića i njegov lik Radovana III., kojemu se uvijek iznova moramo vraćati. Nije zabilježeno u našim kulturama da je jedna osoba toliko u kazalištu srasla sa svojom ulogom, te da ju je najšira publika duboko intimno prihvatila kao svoju. Zato i nisu uspješno prošli pokušaji da kult ove predstave zaživi uživo i nakon njegove smrti…
Zoran Radmilović, ama da bi 90. rođendan, evo, imao dočekati nepokretan, ali čio, i u kolicima, nemamo što sumnjati da bi i ta interpretacija imala u sebi nadnaravni naboj i nenađebive zafrkancije i ingeniozne opaske, a sve izlučene toga dana i injektirane njegovim strelovitim refleksom improvizacije na pravo mjesto u izvedbu. Ovako, Radmilović se već 38 godina na putu vječnog pokoja trajno odmara u svojoj urni u kolumbariju na beogradskom Novom groblju u Aleji velikana – gotovo puni radni staž! – što će reći, mimo onih djetinjih formativnih godinâ iz obdaništa: mrtav je već onoliko koliko je svojega života ovđe na Zemlji bio svjestan… Ne bi čovjek to pomislio, ali: neumrli lik Radovan III. ilitiga Bili Piton, u naravi svojega ljudskog bića preminuo je malo više od dva mjeseca pošto je bio navršio tek svoj 52. rođendan.
U rodnom mu Zaječaru pokrenuta je manifestacija „Dani Zorana Radmilovića“, gdje se dodjeljuje i nagrada „Zoranov brk“. Rodni Zaječar, kako se pristoji i kulturnom gradu i njegovom kulturnjaku, odlio mu je spomenik u bronci: u trajnom materijalu i u prirodnoj veličini.
Siniša Vuković
Izvor: Portal Novosti
