Da ne bude to onaj dugo čekani okidač koji će iz zimskog sna probuditi apstinente u Srbiji? Ne da idu u sukob kost u kost, miting u miting, nego da u narednom periodu istraju u borbi protiv kristalno jasnog neprijatelja, Pinka, Hepija i ostale bulumnete…
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Nedavno je u Beogradu održan protest koji je poslije dužeg vremena pokazao pristojnu masovnost i kakav-takav plamen humanosti među okupljenim narodom. Povod je tužan i težak, ali samo takav povod, rez do društevnog živca mogao je dovesti do životne, egzistencijalne reakcije, nekada vječno buntovnog Beograda. Tragedija u beogradskoj osnovnoj školi, objektivno, nije mogla biti razlog za olako prozivanje bilo koga, ali je u slučaju decenijske umrtvljenosti kritičkog stava i državnih institucija, imalo je smisla prozvati sistem.
Vučićeva reakcija pokazuje znake panike. Prebrajanje okupljenih ljudi; kvalifikovanje istih kao ”zločinaca i terorista”; i konačno najava kontramitinga za kraj mjeseca, pokazatelji su da ga je vitalni i masovni skup od 08. maja istinski zabrinuo. E sad, i ranije je znao da prebraja ljude, perjane jakne i kvadratne metre beogradskih ulica. O njegovom maniru da ne bira ružne riječi na račun neistomišljenika, ne treba trošiti riječi. Ali – kontramiting?
Ovdje su se vlasti rušile kada su se doimale najjačim. Milošević dobija savezne izbore, a gubi lokalne… 96 godine. Milo i Momir su ”pukli” onda kad su izbrojali najubjedljiviju pobjedu na republičkim izborima 1997.g. Đukanović se upustio u avanturu sa ”crkvenim zakonom” onda kada je imao svu vlast ovog svijeta 2019.g. Tadić je izbio dobijene izbore u drugom krugu, protiv Tome Nikolića 2012.g. Sve četiri epizode su se zbile po principu šahovskog previda, i vizuelne varke da je situacija ne tvojoj strani. Elem, Vučić iza sebe ima izbore na kojima je po ko zna koji put dokazano da među postojećim strankama nema ozbiljnog takmaca. Osjeća se nepobjedivim. Tema nesrećnog pokolja u beogradskoj školi djeluje neupotrebljiva za politička razračunavanja. Pa ipak, neka zimska jeza prolazi kroz vlastodržačke kabinete ovog proljeća. Nešto im govori da ”moraju nešto preduzeti” sad dok su najjači, dok ne bude kasno. I odlučili su da spontanom beogradskom građanstvu suprotstave svoje autobuse iz unutrašnjosti. Još jedna pokazna vježba političke muskulature naprednjaka?
Da ne bude to onaj dugo čekani okidač koji će iz zimskog sna probuditi apstinente u Srbiji? Ne da idu u sukob kost u kost, miting u miting, nego da u narednom periodu istraju u borbi protiv kristalno jasnog neprijatelja, Pinka, Hepija i ostale bulumnete…
Do čitanja u novom danu, Tačno u podne. Zbogom
