Piše: Bojan Munjin
Ako u jugoslavenskoj, hrvatskoj i srpskoj književnosti postoji prvorazredan primjer traumatične sudbine jednog pisca, onda je to slučaj Vladana Desnice. Potjecao je iz ugledne srpske građanske obitelji sjeverne Dalmacije s početka 20. vijeka i kao briljantno obrazovani mladić sa zagrebačkog i evropskih univerziteta, bio je kozmopolit po uvjerenju, ali su ga cijeli život mnogi htjeli strpati u određenu klasu ili u samo jednu naciju.
Desnica je, ako se napravi dubinska dijagnoza njegovog opusa, bio pisac evropskog ranga – na razini Pasternaka i Broha ili Margerite Jursenar – ali je u našim krajevima u najbolju ruku bio uvažavan, ne i hvaljen. Za gimnazijalce je njegov kultni roman “Proljeća Ivana Galeba” bio težak za čitanje, za komunističke aparatčike je njegovo “Zimsko ljetovanje” bilo ideološki sumnjivo štivo, dok su Desničine pripovijetke, pjesme i eseji bili tkani od materijala previše finog za balkansko podneblje u kojem vatre mržnje nikada ne gasnu, a bratoubilački ratovi nikada zapravo ne završavaju.
Ipak, interes za Desnicu i danas postoji; on je respektabilan i zbiva se u tišini. Narodna biblioteka Srbije dosad je objavila sedam tomova Desničinih djela, u pripremi su još dva, a priređivač ovih piščevih sabranih djela prvorazredni je književni historičar Vladan Bajčeta, viši naučni saradnik Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, koji se Desnicom bavi već sigurno dvije decenije.
Dosad je Bajčeta, uz gomilu znanstvenih tekstova o Desnici, objavio i knjigu “Non omnis moriar: o poeziji i smrti u opusu Vladana Desnice” (2022.), a sada mu je u izdanju novosadske Akademske knjige izašla i Bajčetina opsežna monografija pod naslovom “Proljeća Vladana Desnice. Epistolarna biografija”. To znači da je Bajčeta prekopao najvažnije životne faze Vladana Desnice, uz minucioznu analizu njegovih najznačajnijih djela, u kombinaciji s brojnim pismima koje je razmjenjivao s najrazličitijim ljudima.
Desnica se dopisivao s izdavačima u povodu često neizvjesne sudbine svojih rukopisa, s književnim kolegama s raznih strana, domaćim i inozemnim, ili s gubernatorima hrvatskih kulturnih institucija koji prema njemu, osim hladne korektnosti, u pravilu nisu pokazivali naročitu profesionalnu susretljivost. Dopisivao se s puno sklonijim prijateljima, s lokalnim ljudima oko Islama Grčkog ili s brižnim članovima familije, i onda kada novaca nije bilo, ne za put u Veneciju, nego za kilo brašna i kutlaču masti.
Bajčetina monografija “Proljeća Vladana Desnice” nije popularna knjiga, nego najozbiljnije historiografsko djelo na 700 stranica, uz obilje dragocjenih fotografija i autentičnih dokumenata o važnom piscu. Nemali napor poduzeo je autor da prevrne svaki kamen, da pronađe pisma, usputne bilješke i usmene komentare i da zaviri u svaki ćošak Desničine ne baš ugodne sudbine, te da pritom razmišlja o njegovim najznačajnijim djelima, koja su bila i uzrok i posljedica takve sudbine.
Može se reći, iščitavajući ovu orijašku knjigu, da je Desnica istrpio život, kao čovjek i kao pisac, ali ga je iznio uspravno i gospodstveno, u mjeri koju je etičnost Vladana Desnice zahtijevala. Desnica u životu sigurno nije izvukao baš najbolje karte, ali nije kukao ni očajavao.
Na pitanje prijatelja da li je naslijedio nešto od hrabrosti uskoka Stojana Jankovića, svojeg dalekog pretka, čiju je kulu u Islamu Grčkom naslijedio, Desnica je crnohumorno odgovarao: “Ako sam išta naslijedio onda se ta hrabrost Stojanova u meni degenerirala i pretvorila u beskrajnu moć dugog trpljenja.”
Ta Kula Jankovića, koja je decenijama predstavljala čarobni brijeg mira u porodičnoj neizvjesnoj egzistenciji, teško je stradala u posljednjem ratu 1993. i spašena je naporima sina Uroša i Desničinim susretima, okupljanjima pisaca koja se od 2005. održavaju u Islamu Grčkom. Autor ove knjige smatra da su se u toj neveseloj sagi o Desnicu u prvom redu ogriješili konkretni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili ideološko uvjerenje.
“Komunistička partija je bila tek paravan za osporavanje, jer ona nije dala direktivu da se Desnica sruši, nego je tu uvijek bio dovoljan broj dežurnih zavidljivaca pod krilom partije, kojima je Desnica smetao kao fenomenalan pisac i kao Srbin. Bilo je u stvari jadno kako su oni njemu zagorčali život”, smatra Bajčeta.
U knjizi ima sijaset primjera naoko učtivih pisama s “odgovornih mjesta”, u kojima se s ne prevelikim oduševljenjem raspravljalo o izlaženju Desničinih radova, o njegovom umjetničkom statusu, o mogućnostima njegove mirovine, što bi Desnica na kraju tako lako prozirao. Ono što je bilo teško jest to neprestano baktanje s tom jeftinom i perfidnom korespondencijom, u kojoj je Desničino glavno oružje – izvrsnost pisca – radilo protiv njega.
Osim toga u knjizi vidimo da Desnici nije bilo lako da stvara, ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. Za svoj nenadmašni roman “Proljeća Ivana Galeba” – za koji Bajčeta smatra da, uz “Nečistu krv”, “Seobe”, “Na Drini ćuprija” i “Derviš i smrt”, predstavlja jedan od pet najboljih srpskih romana – Desnica nije dobio najprestižniju jugoslavensku književnu, NIN-ovu nagradu.
Bojan Munjin: Prva i druga Srbija: neprestani sukob tradicionalista i modernista
Tu se onako iz daljine vidjelo da su tada i ta knjiga i njen autor bili žrtve beogradskih književnih koterija, prepunih velikih taština i sitnih interesa.
Bilo je okapanja i beskrajnog dopisivanja, koje pronalazimo u knjizi, sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem oko izvedbe Desničine drame “Ljestve Jakovljeve” u režiji Tomislava Tanhofera, kao i oko produkcije filma “Koncert” po Desničinom scenariju i u režiji Branka Belana. Superiornost Desničine imaginacije i integritet njegove osobe nisu išli pod ruku s mediokritetskom sredinom u kojoj je živio.
U knjizi tako pronalazimo, gotovo kao u nekom detektivskom trileru, prepisku u kojoj rukovodstvo Matice hrvatske pita Desnicu da li da ga u antologiju “Pet stoljeća hrvatske književnosti” uvrste “kao hrvatskog ili kao srpskog pisca”. Desnica je odgovorio: “Nemam ništa protiv da me uvrstite u antologiju hrvatske književnosti i u tom slučaju tretirajte me kao i svakog drugog srpskog pisca koji je u tu antologiju ušao.”
Bajčeta smatra da je osveta zbog tog mudrog odgovora stigla vrlo brzo – o tome govori vrlo dramatično poglavlje u kome se navodi kako je iste 1961. godine na Kongresu pisaca u Sarajevu, nakon službene sesije, Desnicu u kavani javno napao Gustav Krklec nazvavši ga više puta “četnikom” i psujući mu “srpsku majku”, zbog čega je došlo i do fizičkog obračuna u kojem je Krklec izvukao kraći kraj.
Desnica nije bio nikakav “četnik”, nego dalmatinski Srbin koji je od četnika skrivao partizane u Kuli Jankovića. Desnica nakon ovog incidenta nije snosio konzekvence, ali kroz knjigu struji osjećaj da je Desnica bio vječni usamljenik sa sjenom na licu, kojeg nije imao tko da brani, uz svu silu pisaca u Jugoslaviji.
Međutim, čitamo u ovoj monografiji da je jedan čovjek o Desnici ipak rekao nešto vrijedno. Bilo je to 1953. kada se u Savezu književnika Jugoslavije raspravljalo da li da se nastavi sa izlaženjem Almanaha, književnog glasila udruženja, u kojem su pisci objavljivali svoje vrijednije radove, ili ga treba ukinuti.
Tada je jedan od pisaca rekao: “Da nije Almanaha, ne bih znao da je Vladan Desnica tako zreo i dobar pisac.” Čovjek koji je to rekao zvao se – Ivo Andrić. Na pitanje tko je za njega bio Vladan Desnica, njegov seriozni i dugogodišnji kroničar Vladan Bajčeta za Novosti je odgovorio: Vladan Desnica bio je apsolutni pisac.
Izvor: Portal Novosti
